Upoznao sam jučer neka glasovita hrvatska SF bića.
Na prvi pogled se ne razlikuju od drugih ljudi, doimaju se miroljubivo, ne koriste klingonski sleng u razgovoru s drugim bićima i nemaju šiljate uši.
Onda sam ta ista bića (njih dvoje) pronašao u “Ad astri”, antologiji hrvatske znan-fan novele koja pokriva razdoblje od 1976. - 2006.
Prvo biće se pojavljuje na stranici 386. s pričom Crveno i crno, a drugo na 559. s pričom Poslije deset navečer.
Ad astra je štivo neprocijenjive vrijednosti, proteže se na preko 600 stranica i sadrži 40-ak vrhunskih priča.
Cijelu stvar su uredili Šakić i Žiljak, a izdao ju je Mentor prošle godine.
Za to vrijeme Rukavina je gromko čitao svoje priče i pjesme, čulo ga se i vani.
Danas u Tuškancu završava ciklus Bele Tara i to Werckmeisterovim harmonijama, filmom iz 2000.
Moći će ga pogledati i Novica Petrač koji danas izlazi iz zatvora.
Zbog primjernog vladanja su ga pustili ranije.

Preslušavam Grinderman, Caveov album s ekipom koja ga je pratila na posljednjem koncertu u Zagrebu.
Vrlo kratka recenzija glasi - rasturačina!
Album traje mršavih 40 minuta, ali je odličan.
Nadam se da će s ovim materijalom opet navratiti do Zagreba ili barem tu negdje blizu.
Što se tiče književnosti došao sam u posjed knjige “Teško je reći”, sabranih priča Senka Karuze u izdanju Profila.
Na filmskom jelovniku je fenomenalni ciklus Akija Kaurismäkija u Tuškancu.
Bit će prikazano čak 15 njegovih igranih i 1 dokumentarni film.
Detaljnije o tom megadogađaju ovdje.
Uglavnom, toplo preporučam, gledao sam dobar dio tih naslova i za njega stavljam ruku u vatru.
Odaberite nekoliko naslova, ako već ne sve i pogledajte majstora.
Što god da sam bio u prošlom životu bio sam to u Finskoj.
Od malih nogu sam iz nekog razloga uvijek navijao za Fince u skijaškim skokovima.
Na svjetskim prvenstvima u hokeju isto tako.
Kasnije se to proširilo na film, izbor mobitela i sve ostalo.
Netko simpatizira Brazil, netko Kubu - ja eto Finsku.

Kupit ću si Segway sa ful dodatnom opremom.
Znači još dva kotača, volan, karoseriju, motor benzinac i sve ostalo.
Malo mi je bez veze ovaj osnovni model na dva kotača.
Samo i nije to za svakoga, vidio sam tipove koji to voze.
Trebaš bit, ono, barem metrosexualac, ništa ispod toga.
Čisto sumnjam da će jednog dana ovi naši mafijaši kupovati Segwaye da se malo pokažu po gradu.
Teško mi je zamisliti ekipu kako skače na dvotočkaše i piči u Ludnicu na cajke iako, iako…
Segway je zgodan za ulične borbe i teško da će ti netko ispod njega postavit bombu.
Vrijeme je od glavobolje, nekakvo teško i tmasto.
Zuhra se rastao od Nove TV, ali sviđa mi se njihov stav.
Kažu da će Zuhra light show ići, bez njega, jer da ima tu i drugih ljudi, nije on tu najbitniji.
Hehehe…

Jučer sam pogledao dva filma Bele Tarra, jednog od najzanimljivijih europskih autora.
Almanah jeseni (1985) je gotovo posveta Bergmanu, majstorska upotreba svjetla, tjeskoban, mračan, pomaknut, ali zanatski odlično odrađen film.
Tarr je imao samo 30 godina kad je snimio Almanah jeseni, a takva djela ljudi snime u nekoj jeseni života.
Ljudi iz radničkih baraka (1982) je bilo ugodno osvježenje, izlet u realizam ranih osamdesetih.
Maestarlne izvedbe dvoje glavnih glumaca dolaze do izražaja u nevjerojatno dugim kadrovima gdje njihovo sjedinjavanje s likovima doseže gornje granice mogućeg.
Dokumentaristički vjeran prikaz života jedne obične radničke obitelji, prepun prepoznatljivih situacija, dijaloga i atmosfere.
Poslije Tarra natrag na posao.
Dogodilo se da u isto vrijeme radim na dvije knjige odjednom, svojoj i ovoj bestselerovoj.
Maloprije smo objavili listu finalista, a finale će biti pakleno.
Dijelom sam tako i dobio odgovor na pitanje zašto se ljudi uopće bave izdavaštvom kada će vam upravo oni (izdavači) reći da tu nema kruha.
Ili sam ja ostario ili je proces stvaranje knjige (bilo kao autor, bilo kao izdavač) zanimljiv u svim svojim segmentima.
Ono, stvaraš nešto jebote.
Šteta što većina onih koji se bave tim poslom ne može i živjeti od njega.
Nula je u tom poslu ideal koliko sam skužio.
Osim ako ne radiš na knjizi o 90-dnevnoj dijeti.
Uglavnom, sviđa mi se to raditi, volio bih sudjelovati i u stvaranju nekakvog kulturnog časopisa.
Ko zna, možda se ipak javi nekakv bogati ujak iz Argentine koji će mi ostaviti basnoslovno bogatstvo.

Podsjetili smo se sinoć kako Bernstein (Hoffman) i Woodward (Redford) ili kako ih Bradlee (Robards) u jednom trenutku zazove “Woodstein”, rasturaju istraživačko novinarstvo.
Riječ je naravno o filmu “Svi predsjednikovi ljudi” i glasovitoj aferi Watergate.
U jednom trenutku “Duboko grlo” kaže “Stvar je nevjerojatna, upleteni su svi, čak i sam obavještajni vrh.”
Trebaju posjetiti nas, povijest obavještajnih upletanja i podmetanja u Hrvatskoj traje koliko i sama država.
Devedesetih su harali tragikomičnim ispadima, na žalost češće tragičnim nego komičnim, a 2000. se organiziraju u mintigaškim akcijama uperenim protiv Koalicije i predsjednika Mesića.
Za tu prigodu je skladan i jedan poznati guslarski hit “Oj Ivica i Stipane, pojest će vas crne vrane!”
Znam, nije to samo kod nas tako.
Špijuni i kvazišpijuni su uvijek i svugdje tipovi osebujnog pogleda na svijet.
Zabavni kao tumor i na sreću često providni u svojim akcijama.
Prisluškuju telefonske razgovore, podmeću, uništavaju kompromitirajuću dokumentaciju, prate, izviđaju, organiziraju si doma svoje privatne kartoteke i uvijek se kameleonski prilagođavaju vladajućim garniturama.
Za svakoga nađu ponešto.
Apsolutno romantično.