U zemlji kao što je Hrvatska vidiš jasno razliku između bogataša i siromaha.
To je pošteno.
U nekim drugim zemljama to nisam skužio.
Možda sam razmišljao o drugim stvarima ili su mi svi izgledali podjednako dobro potkoženi, ne znam.
Kada stvar ideš još malo detaljnije podijeliti jasno ti je da ima nekoliko vrsta sirotinje.
Sirotinja koja nema problema s tim što je sirotinja, prihvaćaju to kao činjenicu.
Sirotinja koja je spremna kupiti na kredit auto vrijedan i do 165000 kn.
I treća kategorija je ogorčena sirotinja.
Njih prepoznajete po tome što se stalno žale na nepravdu i onda pred izbore kažu „jebem im mater, svi su lopovi, neću ni za koga glasati.“
Ako im pokušate reći da to baš i nije najpametnije netko će već zavrištati da je između ostaloga i to demokratsko pravo pojedinca – da ne izađe na izbore.
U tranzicijskim zemljama, naročito tamo gdje tranzicija zna potrajati i do 25 godina, će vam svaka šuša tumačiti pravila demokratskog uređenja.
Da, imate pravo stalno prigovarati i ne raditi ništa, ali isto tako imate pravo prigovarati i napraviti nešto.
HDZ je skužio spiku koja prolazi.
Svi će reći da je narod glup ili da ima kratko pamćenje, ali oni su skužili u čemu je stvar.
Strah.
Strah je najbolji.
Reklamna kampanja HDZ-a je uvijek ista i uvijek prolazi, a glasi otprilike ovako – „Ako ne glasate za nas to znači da ste protiv države, a ako ste protiv države – koji kurac onda uopće očekujete. Minimum onoga što možete napraviti je pokazati državi koliko je volite, a država – to smo mi.“
Oni izbore ne dobivaju na svojim stvarnim glasačima nego na onima kojima su sistematski utjerali strah u kosti.
Njih opet možete prepoznati po tome što stalno ponavljaju „Doktori samo ispijaju kave, ništa ne rade.“ ili „Profesori samo ispijaju kave, ništa ne rade.“
I tako se to sve vrti u krug.
Glavno je da smo mi živi i zdravi.