Jučer sam pogledao dva filma Bele Tarra, jednog od najzanimljivijih europskih autora.
Almanah jeseni (1985) je gotovo posveta Bergmanu, majstorska upotreba svjetla, tjeskoban, mračan, pomaknut, ali zanatski odlično odrađen film.
Tarr je imao samo 30 godina kad je snimio Almanah jeseni, a takva djela ljudi snime u nekoj jeseni života.
Ljudi iz radničkih baraka (1982) je bilo ugodno osvježenje, izlet u realizam ranih osamdesetih.
Maestarlne izvedbe dvoje glavnih glumaca dolaze do izražaja u nevjerojatno dugim kadrovima gdje njihovo sjedinjavanje s likovima doseže gornje granice mogućeg.
Dokumentaristički vjeran prikaz života jedne obične radničke obitelji, prepun prepoznatljivih situacija, dijaloga i atmosfere.
Poslije Tarra natrag na posao.
Dogodilo se da u isto vrijeme radim na dvije knjige odjednom, svojoj i ovoj bestselerovoj.
Maloprije smo objavili listu finalista, a finale će biti pakleno.
Dijelom sam tako i dobio odgovor na pitanje zašto se ljudi uopće bave izdavaštvom kada će vam upravo oni (izdavači) reći da tu nema kruha.
Ili sam ja ostario ili je proces stvaranje knjige (bilo kao autor, bilo kao izdavač) zanimljiv u svim svojim segmentima.
Ono, stvaraš nešto jebote.
Šteta što većina onih koji se bave tim poslom ne može i živjeti od njega.
Nula je u tom poslu ideal koliko sam skužio.
Osim ako ne radiš na knjizi o 90-dnevnoj dijeti.
Uglavnom, sviđa mi se to raditi, volio bih sudjelovati i u stvaranju nekakvog kulturnog časopisa.
Ko zna, možda se ipak javi nekakv bogati ujak iz Argentine koji će mi ostaviti basnoslovno bogatstvo.