Šta ima novo na Doxu? Premjestio se u SC i druge dvorane u dvorištu što se pokazalo dobrim potezom jer niste morali trčati između Tuškanca, Europe i Centrala kao prošle godine, a i odaziv publike je bio skoro iznad očekivanog. Najveće gužve su izazvale projekcije filmova izvan konkurencije - iz programa “Kontoverzni Dox”, a Jesus Camp i The Bridge su bili apsolutne zvijezde festivala. Za ova dva naslova tražila se karta više pa je organizator upriličio reprizu u subotu kada ste mogli oba ova filma odgledati u komadu.
Jesus camp redateljskog dvojca Heidi Ewing i Rachel Grady bio je ove godine nominiran i za Oscara u kategoriji dugometražnog dokumentarnog filma. Zašto? Nije mi jasno. Film je odrađen poprilično diletantski. Tema je ajmo reći obećavala, ali je izvedba bila loša. Manipulirati klincima je zanimljivo kao pecati u lavoru. Njima možete prodati sve u toj dobi pa tako i Isusa. Becky Fisher, tusta i neugledna žena srednje dobi, vodi ljetni kamp u kojem klincima ispire mozak idejom o spasenju kroz Isusa. Kamp je smješten u u pripizdini Sjeverne Dakote, a mjestašce se zove, pazi sad - Devil’s Lake. Klinčadija u dobi od 6 do negdje 13-14 godina uči kako postati dio višemilijunske republikanske glasačke mašine. Njihovi roditelji su zadrte seljačine koje djecu ne šalju u školu nego ih doma uče kako je sve stvorio Bog, kako je znanost za kurac i kako si Harry Potter svoje čarobnjačke moći može zabiti u svoju bogohulnu guzicu.
Pristup pastorice Fisher je najobičnije jeftino manipuliranje i ispiranje mozga. Nakon nemuštog, nesuvislog uvoda počinje deračina u kojoj svi zazivaju “Džizs, Džizs, o Džizaaaas…” histeriziraju, plaču, otresaju nožicama na podu itd. Da ne ispadne sve totalni sataraš od priče autori se trude izdvojiti i izprofilirati nekoliko klinaca pa tako pobliže upoznajemo Rachel, Levyja, Tory i još par njih.
Klinci su naravno sjebani, ali niti u jednom trenutku ne stječete dojam da bi netko od njih doista i dao život za Spasitelja Krista. A i zašto bi?
“Gledala sam arapsku djecu vaših godina kako pucaju iz pravog oružja.” kaže Becky usput slaveći predsjednika Busha i američke vojnike u Iraku i Afganistanu.
Na kraju se svede na to da klinci prolaznicima okolo dijele brošure. Pozadinu i smisao cijele stvari negdje pred kraj filma izgovori jedan od pastoričinih pomagača - “U Americi nas ima nekoliko desetaka milijuna, imamo političku moć - nitko nam ništa ne može.”
I to je to, površan i traljav film koji ne ostavlja nikakav posebno jak dojam. Izdvojen je od “politički korektne” Akademije i nepotrebno kandidiran za Oscara.
U slijedećem nastavku o jednom puno zanimljivijem i ako ništa drugo, stvarno kontroverznom filmu - The Bridge.