Kada se na Indexu pojavila snimka u kojoj predsjednik Mesić veliča 10. travnja kao jedan od onih datuma u našoj nesretnoj povijesti kojih ne samo da se ne moramo stidjeti nego bi trebali biti i ponosni na njih, nisam ni na trenutak posumnjao u vjerodostojnost snimke. Zašto? Iz vrlo jednostavnog razloga - ova snimka je nastala početkom devedesetih u vrijeme kada su HDZ-ovci pokrenuli akciju “torbarenja” u dijaspori. U to vrijeme nije bilo čovjeka u redovima HDZ-a (i ne samo unutar HDZ-a) koji nije na ovaj ili onaj način veličao ustaški pokret, bilo na privatnim, bilo na javnim okupljanjima. To je bila najnormalnija retorika, a naročito je bilo popularno istupati s njom na, kako Mesić kaže, skupovima s “nabrijanom atmosferom”. Pričekao sam da vidim kakva će biti Mesićeva reakcija. Prvog dana, opet očekivano, predsjednik se nije javio. Valjalo je napisati govor obraćanja naciji, a to nije bilo lako. Umjesto njega reagirao je premijer Sanader i skočio u obranu predsjednika srčanije nego ijedan Mesićev politički istomišljenik. I to je bio logičan potez, Sanader je na taj način htio prje svega relativizirati, gurnuti smeće pod tepih, sve one sramne istupe članova HDZ-a od kojih je većina i dan-danas aktivna u političkom i društvenom životu.
Zajebite već jednom prošlost, okrenimo se budućnosti - poručuje premijer.
Sutradan se pojavio i predsjednik, pobočnici su sročili govor. Bio je to slabašan pokušaj da se obrani neobranjivo, sve skupa je djelovalo vrlo neuvjerljivo što će neke kasnije izjave samo potvrditi. Predsjednik prvo nije siguran je li se stvarno početkom devedestih uvlačio u guzicu “nabrijanoj” dijaspori ili nije. Pokušava natuknuti da je stvar “izvađena iz konteksta” iako je kontekst vjerojatno bio jednako sranje kao i ovaj prezentirani dio govora. Predsjednik se dalje ljuti da je ovo naručena provokacija došla sa njemu poznate adrese, da ga se želi diskreditirati.
Umjesto da kaže “jesam, jeo sam govna, priznajem evo - jesam” i preda odmah poslije toga predsjedničku šerifsku značku i pištolj tj. da neopozivu ostavku, on se ljuti na one koji su poslali snimku ne shvaćajući ili ne želeći shvatiti da je sadržaj izrečenog daleko gori od činjenice da je snimku poslao netko od njegovih dežurnih mrzitelja.
Svi znaju da sam ja u svojim govorima uvijek isticao antifašističke vrijednosti, opravdava se dalje Mesić. Možda nije najsretnija usporedba, ali to bi bilo kao da je Richard Ramirez pokušao opravdati svoja višestruka okrutna ubojstva kasnijim angažmanom u društveno-korisnom radu u zajednici.
Mesić jasno na snimci kaže da se Hrvati nemaju kome klanjati na Jasenovcu. da nije prestrašno i jezivo bilo bi možda i smiješno.
Šef televizije Galić, vjerojatno svojevoljno, hitrorezom suspendira novinara Družijanića i urednika Rončevića nakon što su se ovi usudili pokazati snimku u središnjem Dnevniku. Još jedno teško sranje u nizu, Galić se htio dodvoriti predsjedniku, a na kraju mu je samo napravio medvjeđu uslugu.
Iznenađuje i sveopća spremnost da se Mesiću oprosti ovakav istup, a on sam to koristi i ostaje na poziciji predsjednika države. Ne znam, možda se predomisli, možda shvati da kao čovjek na čelu jedne države mora preuzeti odgovornost za izgovorenu riječ. Mesiću - predaj značku, i pištolj … i onaj u čarapi, taaako.