Drugog dana 4. ZFF-a pogledao sam Taxidermiu predstavnika nove generacije mađarskog filma, György Palfija. Iako sam otprilike znao što me čeka i o kakvom se djelu radi istina je da vas na Taxidermiju ne može pripremiti ama baš ništa. Originalniji, provokativniji i inteligentniji film nisam pogledao još od ruskog filma “4″, a koji je nastao u kolaboraciji redatelja Khrjanovskog i pisca Sorokina. Taxidermia je također nastala po književnom predlošku, Palfi je svoj film napravio po 2 kratke priče autora Lajosa Parti Nagyja.
Ovo beskompromisno djelo ima snagu stotinjak nuklearnih eksplozija, od prve minute vam je jasno da ste kročili u jedan nevjerojatan, poremećen svijet gdje ćete biti izloženi vizualnoj baražnoj vatri na granici podnošljivog. Struktura priče pomalo je nalik na romane Thomasa Manna. Pripovjest prati tri generacije počevši od magle početka 20. stoljeća gdje u surovoj, depresivnoj, mađarskoj pustari djed (stvoritelj obitelji) sanja i živi svoje vrele seksualne fantazije zapravo grozničavo tražeći ljubav i ništa drugo. Priča o njegovom sinu počinje u komunističkom režimu, on je šampion prežderavanja i teži ka slavi, cijeli svoj život posvećuje treninzima pokušavajući nadmašiti ruske i bugarske prvake i čekajući da prežderavanje jednog dana postane olimpijska disciplina.
Treći u nizu je mršavi, neugledni samotnjak koji ima radnju s prepariranim životinjama i stručnjak je u svom zanatu, taxidermist. On brine o ocu koji je dosegnuo nevjerojatne proporcije (teži preko pola tone) i o njegove tri mačke ljubimice. nakon jedne žestoke svađe nalazi oca koji je jednostavno prsnuo i čije iznutrice njegove ljubimice razvlače okolo po prostorijama. Jedino što mu je preostalo je da napravi ono u čemu je najbolji - preparira oca načinivši od njega (i tri mačke) jednu od najgrotesknijih, najbizarnijih umjetničkih instalacija koja je ikada viđena na filmu.
Kada ostane sam upušta se u još jedan nevjerojatniji pothvat. Djed je tragao za ljubavlju, otac za slavom, a sin čezne za besmrtnošću. Put do besmrtnosti vodi preko neopisive sprave kojom on jednostavno poništava samoga sebe i postaje skulptura koja će nadživjeti i zaokružiti povijest njegove obitelji.
Palfi je 1974. godište i ovo mu je drugi film, već sada se sa sigurnošću može reći da svjedočimo odrastanju jednog novog genijalnog klinca koji će, sasvim sigurno, prodrmati filmski svijet iz temelja. Nepodnošljiva lakoća užasa ispričanog kroz priču o tri generacije. Njihovi snovi su međutim bili tako obični, tako svakodnevni i tako ljudski - Ljubav, Slava i Besmrtnost.
Priča koja neće tako lako zahrđati u sjećanju. Moj duboki naklon majstore.

godina proizvodnje: 2006
trajanje: 91 min.
režija: György Palfi
scenarij: Lajos Parti Nagy, György Palfi
producenti: Alexander Dumreicher-Ivanceanu, Emilie Georges, Gabriele Kranzelbinder, Alexandre Mallet-Guy
fotografija: Gergely Pohárnok
montaža: Réka Lemhényi
glazba: Amon Tobin
uloge: Csaba Czene, Gergely Trócsányi, Gábor Máté, Marc Bischoff
ocjena: 10/10