Da je netko neupućen jučer od negdje od 10.30 pratio HTV2 pa onda i sve ostale televizije, informativne emisije, sportske blokove, kronike dana i sve ostalo mogao je lako steći dojam da je Janica Kostelić - umrla. Državna dalekovidnica je u slow motionu i uz tužnu glazbenu podlogu puštala snimke iz Janičine karijere bez ikakvog komentara. Onda su se kamere konačno uključile s izravnim prijenosom konferencije za štampu gdje je, gle čuda, između ostalih bila i Janica - živa i zdrava. Prije nje Ozren Muller se malo pravio važan kako ovu konferenciju prate u 8 ili 9 zemalja, a od njih je izdvojio Japan i značajno se nasmiješio. Kada je došao red na Janicu ona je vrlo kratko i jasno rekla da propušta ovu skijašku sezonu, a za dalje će još vidjeti. Spomenula je ukratko i svoje poprilično narušeno zdravlje (brojne operacije, štitnjača i ostale silne ozljede) i dodala da je sretna. Na kraju je još samo zamolila da ako je netko vidio njenzu mačku neka joj javi.
Još ljetos mogle su se pročitati vijesti o tome kako Janica nije sigurna želi li nakon kratkog odmora krenuti na još jedne naporne pripreme, ali brat Ivica i otac Ante su samo takvo premišljanje nazvali nerazumnim. Vrijeme je prolazilo, a Janica je nastavila provoditi vrijeme sa svojim dečkom ne pojavljujući se na pripremama za predstojeću sezonu. Na koncu je sazvala i konferenciju za štampu zajedno sa ljudima iz skijaškog saveza na čijem je čelu, ne mogu to nikako ne spomenuti, jedan od najljigavijih likova sa domaće ploitičke scene - Srećko Ferenčak, čovjek poznat po prevari sa zemljištem na kojem se digla gadna lova.
Čast svima iz skijaške reprezentacije, ali ova Janičina odluka ne samo da je dovela u pitanje snagu ski-repke nego je dovela u pitanje i smisao postojanja skijaškog saveza ili barem njegovu važnost. Isto kao što je Johnyy Štulić bio Azra tako je i ona bila početak i kraj domaćeg skijanja, lokomotiva koja je povukla brata Ivicu i ostale no njihovi rezlutati su, s iznimkom jedne i pol dobre sezone za Ivicu u slalomu, bili tek prosječni i ništa više od toga. Htjeli mi to ili ne skijanje će u Hrvatskoj nakon nje biti gledano kao i prije nje, a to znači skoro pa nikako. Ona je odsanjala svoj skijaški san i nakon niza godina spartanskog života odlučila se odhrvati pritisku fanatičnog oca Ante i preuzeti bar na jednu godinu kontrolu nad vlastitim životom. Vraćala se nakon ozljeda koje su zamalo bile kobne, vraćala se kada mnogi više ne bi ni potrčali, vozila je mnoge utrke iscrpljena i s povišenom temperaturom. Sada je konačno odlučila napraviti pauzu što je savez šokiralo puno više no što žele priznati. Uz njene vrhunske uspjehe došli su i sponzori, došla je lova, utukli su se milijuni u stazu na Sljemenu pa je Zagreb postao jedini glavni grad na svijetu koji ima utrku svjetskog kupa, a da pri tome uopće nije sigurno hoće li i koje zime biti uopće dovoljno snijega da se ista i održi. Na plamenu njenog uspjeha došli su se ogrijati mnogi zgubidani, trećerazredni političari i sportaši te sva sila bezimenih sportskih funkcionara. Sada Janica odjednom odlazi i svi su silno iznenađeni od tih ljudi. Kada se prije dvije-tri godine oglasio njen liječnik opće prakse i obznanio da bi daljnje izlaganje naporima moglo Janicu ozbiljno koštati Ante se iste večeri pojavio u središnjem Dnevniku gdje je čovjeka skoro proglasio državnim neprijateljem broj 1. Onda je potražio liječnike koji će dati mišljenje koje on želi čuti.
Nekoliko stvari je dovelo do toga da Janica, iako još u izvrsnim sportaškim godinama, privremeno ili možda i trajno odustane od takvog načina života.
Kao prvo ona nikada nije imala djetinjstvo ili mladost poput druge djece, baš kao što nema niti jedan vrhunski sportaš. Naravno, reći će mnogi, nitko ju nije tjerao na to, ali je u tim godinama bila pod velikim utjecajem svog oca koji je fanatično želio ispuniti svoje ambicije . Kada njegove trenerske metode nitko nije htio slijediti preostalo mu je početi trenirati vlastitu djecu. Očiti talent i ubitačni treninzi doveli su konačno i do vrhunskih rezultata, ali s druge strane Janica je djetinjstvo i mladost provela po austrijskim glečerima.
Drugo - ona je na ovom putu u dobroj mjeri žrtvovala svoje zdravlje, krpali su je toliko puta da joj je to postao način života. Serija vrhunskih rezultata - operacija - oprovak - trening - povratak na stazu i opet sve ispočetka.
Treće - Janica je fakat osvojila sve što se može osvojiti u alspkom skijanju. Od velikih i malih Kristalnih globusa sve do svjetskih i olimpijskih zlatnih odličja u ama baš svim disciplinama. I na kraju, dovoljno je i zaradila za život.
Njena odluka da se barem na kratko prepustiti čarima običnog života i više je nego razumna jer baš tim običnim životom nije skoro nikada niti živjela.
Zbog svega toga sva ova silna jučerašnja patetika u najboljoj maniri Brune Kovačevića nema nikakvog smisla. Skoro su je živu sahranili, a ona je zapravo tek počela živjeti.