U srijedu sam bio na promociji prve knjige iz biblioteke Zagreb FF-a, Moj prvi film, autora Stephena Lowensteina. Nevjerojatno, ali istinito i žalosno - na predstavljanje nas je došlo 2-3 puta više nego je bilo prezentera, a bila su njih dvojica. Matić i Polimac. Polimac je vidjevši ovako jadan odaziv predložio Matiću da rađe odemo negdje u birtiju nego da budemo u press centru. Onda je Matić zvao rundu za sve, podijelio nam po primjerak knjige pa nismo nigdje otišli.
Knjiga je super, Lowenstein je gurnuo diktafon pod nos nekima od značajnijih filmaša današnjice i razgovarao s njima o tome kako je bilo kada je svaki od njih radio svoj prvi film. Razgovarao je s 20 redatelja i to su redom:
Coen brothers, DiCillio, Anders, Kevin Smith, Frears, Loach, Leigh, Tavernier, Levinson, Stone, Jordan, Minghella, Nair, Figgis, Almodovar, Buscemi, Oldman, Ang Lee, Hogan i Mangold.
Sve dakle sami prokušani filmaši. ZFF je ovu knjigu popratio i programom u kojem je ili u kojem će biti prikazani prvi filmovi od ukupno petorice autora iz knjige. Knjiga je znači zamišljena kao 20 intervjua na temu filmskih debija i prava je poslalstica za sve zaljubljenike u film, naročito za one koji imaju ambicije snimiti jednog dana svoj prvi film. Ohrabruje tako npr. činjenica da su Urara iz Saint Paula autora Bernarda Taverniera svi redom odbijali uz obrazloženje da priča baš i nije filmična ili recimo podatak da je Kevin Smith svoje legendarne Trgovce snimio za svega 25000 dolara usput i radeći u trgovini koja će kasnije i “glumiti” u filmu.
Mnogi su radili nevjerojatne akrobacije da bi nekako došli do sredstava za svoj prvi film, uglavnom na skoro 500 stranica zabilježena su iskustva 20-oro njih koja će vas ako ništa drugo dobro zabaviti. Moj prvi film možete ako se ne varam još uvijek nabaviti na onom štandu prije ulaza u dvoranu SC-a za pristupačnih 50 kuna.



prema naslovu pomislio sam da si ti snimio svoj prvi film
Rekoh prijatelju baš neki dan kako je ova mladež u Big Brother kući poprilično debilna, a on mi reče da je to inače slika i prilika današnje mladeži u Hrvatskoj, tako da ću ubuduće paziti kako oslovljavati neku mladu debilnu skupinu; što bi najvjerojatnije moglo zvučati ovako : “uklapaju se u sveopći odgojno-pedagoški prosjek”. Te mlade (i ne samo mlade) skupine uglavnom ne gledaju nikakve filmove, a kamo sreće da su uopće ikada čuli i bili ushićeni tako velikim imenima svjetskog nezavisnog filma.
Ovaj tvoj osvrt kao i dosadašnja tematika postova samo potvrđuju da si jedna od najvećih “čunjki” u blogerskim pustopoljinama. Živ mi bio i nastavio u istom ritmu