Otočani su stigli u Zagreb poput mrzovoljnih, nadmenih zvijezda ne želeći komunicirati sa domaćim novinarima ili bilo kim drugim. Njihov žuti tisak ih je nafilao glupostima kako dolaze na “neprijateljski teritorij”, kako će biti izvrgnuti “rasističkim uvredama”, kako će možda i izginuti u Zagrebu jer Hrvatska je zemlja divljih, teško prohodnih gudura koju nastanjuju još divljiji gorštaci. Dobro, ruku na srce, imamo mi i takvih, ali cijela ta gomila sranja dokazuje da i kod njih ima blago rečeno - popriličnih idiota kao npr. ovi iz Suna. Sa novim izbornicima na čelu, reprezentacije su bile odlučne pobijediti. Njihov Mclaren je bio u neugodnijem položaju izgubivši 2 boda od Makedonije. Slaven je s druge strane nakon 7:0 protiv Andore imao snage i odlučnosti maknuti iz sastava neinventivnog Klasnića i u vrh napada postaviti Petrića i Da Silvu. Još prije toga ponovo je aktivirao Milana Rapaića i nametnuo se kao odlučan i pametan strateg koji ne podvija rep ni pred najvećima. Prvo su nam se Rusi u Moskvi provukli za dlaku pa je onda kao predjelo prije Engleza došla jadna Andora kojoj smo utrpali kubik golova. Engleze smo porazili i nadigrali, rezultat od 2:0 još je i dobar po Otočane jer su mogli završiti i puno gore. Završna statistika je otkrila pravo stanje stvari, naša reprezentacija je imala zamalo 20 udaraca na gol od čega gotovo polovicu unutar okvira dok Englezi nisu imali niti jednu ozbiljniju šansu.
Prvi gol je pao kao plod suradnje Kovača i Da Silve, a konačnih 2:0 su odradili Gary Neville, nesretni Robinson i krov nad glavom jedne maksimirske krtice. Lopta se ni kriva ni dužna otkotrljala u gol dok se Borat smiješio s reklame iza Robinsonovih leđa.
Slavenu Biliću je trebalo samo tri utakmice da spere gorak okus koji je ostao nakon SP-a. Skromni ljubitelj hard rocka i heavy metala isprašio je po guzici jednu od nama najneugodnijih reprezentacija na svijetu i nastavio sada već nevjerojatni niz nepobjedivosti Hrvatske u službenim domaćim utakmicama.