Oko napada na New York i Washington koji su se dogodili 11. rujna prije točno 5 godina postoji niz teorija. Jedna od čuvenijih je ona da su tajne američke službe cijelu stvar izrežirale i tako pomogle učvršćivanju Bushovog režima. Zvuči jednako nevjerojatno baš kao što je upravo nevjerojatna nemoć najmoćnije nacije na svijetu da efikasno odgovori na izazov nove generacije terorista. U trenutcima kada se na nebu iznad USA odigrava istinska drama vojska pokušava razriješiti administrativne probleme tj. ishoditi dozvolu da pokušaju bilo što napraviti. Administracija je odgovorila kada je već sve bilo gotovo. Tri zrakoplova su pogodila cilj, a onaj četvrti se srušio neobavljena posla. Bio je to United 93 čiji cilj je bila Bijela kuća. Ovaj film pokušava rekonstruirati događaje na Unitedovom letu 93. Odluka da se režija filma povjeri Britancu Paulu Greengrassu bio je svakako pametan potez. Greengrass na platno prenosi surovi realizam ne zaplićući se previše u patetiku i podvlačenje detalja koji su i onako, sami po sebi, tragični.
Dragocjeno iskustvo sa snimanja Bloody Sunday (Propeler Motovuna 2002.) autor primjenjuje i u Unitedu 93. Svjestan je činjenice da sve te povijesne, tragične datume i događaje čine zapravo obični, kako naši političari vole reći - “mali ljudi” pa tako uloge dijeli skoro potpuno nepoznatim, ali opako uvjerljivim glumcima koji lišeni aureole nedodirljivosti superstarova postižu željeni cilj. United 93 izgleda toliko stvarno da su, htjeli ili ne, barem na trenutak i sami gledatelji uvučeni u situaciju u kojoj su se našli putnici tog 11.09. Sve su tu obični ljudi koje je igra sudbine spojila u jednu od najčuvenijih tragedija modernog doba. Čak su i teroristi u filmu prikazani kao ljudi koji, iako posvećeni jednom potpuno fanatičnom cilju, osjećaju i strah i neodlučnost i potrebu da nekoga nazovu i kažu “volim te” prije nego odlete u smrt što je sigurno puno bliže istini nego da ih vidimo kao krvoloke bez ijednog drugog osjećaja osim mržnje.
Neposredno prije filma prikazan je foršpan za WTC Olivera Stonea. Odmah vam je jasno, kad vidite Nicolasa Cagea i njegovu plastičnu, smrtno ozbiljnu facu, da će ta priča bolovati od svih onih bolesti na koje je Greengrass u Unitedu 93 imun.
Jutro je, trebao je to biti još jedan običan dan u kontroli leta. Iznad USA kao i obično lete na tisuće zrakoplova no jedan od kontrolora je shvatio da je jedan od njih vjerojatno postao žrtva otmice. Što napraviti? Vojska je sklona brzom i efikasnom načinu, presretanja - upozorenja i ako treba i rušenju otetog zrakoplova. Vremena međutim nema, a oni ga moraju trošiti čekajući da netko od nadležnih odobri postupak. Kada se prvo jedan pa onda drugi oteti putnički zrakoplov zabiju u sjeverni i južni toranj WTC-a Amerika je u šoku. Nitko nema pojma što napraviti, u kontroli leta mogu izdvojiti sve one sumnjive letove, ispisati ih na ploči, ali to je otprilike sve što mogu. Što napraviti kad oni koji su oteli zrakoplov nemaju nikakve zahtjeve. Ne zanima ih novac ili nešto slično, oni lete prema zadanoj meti i sve što Americi preostaje je promatrati na CNN-u razvoj događja. U trenutku kada i zapovjednik protuzračne obrane traži CNN na ekranu shvatimo da je Amerika u kurcu. I to u teškom kurcu, jer kako drugačije nazvati situaciju gdje jedna od najmoćnijih vojnih sila gleda na tv-u razvoj situacije koju bi trebali riješiti.
No ne bi se niti neka druga vojska proslavila u tom trenutku. Postoji zapovjedni lanac koji se u vojsci mora poštovati inače ona ne bi bila to što je .. osim možda ruske vojske koja je u sličnim kriznim situacijama bez razmišljanja pobila i taoce i teroriste.
Na letu 93 putnici nakon preuzimanja zrakoplova od strane terorista saznaju za napade na WTC i donose odluku da uzvrate udarac. I prije filma smo znali da nisu uspjeli preživjeti, ali su uspjeli spriječiti otmičare da i po 4. put pogode cilj. Bio je to jedini od svih zrakoplova koji nije uspio u svojoj smrtonosnoj misiji.
Greengrassov United 93 je prije svega pokušaj rekonstrukcije onoga što se događalo na letu United 93 jer zapravo nitko ne može sa sigurnošću reći što se tamo doista događalo. Jedino što je sigurno je to da su putnici napali teroriste, odlučili su se boriti za život pa kako bude. Možda su ih sekunde dijelile od toga da uspiju ponirući zrakoplov ponovo dignuti i onda negdje prizemljiti, možda su teroristi na tom letu bili najslabija karika u lancu…
U svakom slučaju Greengrass i ekipa filma zaslužuju najviše ocjene za United 93, priče o maloj skupini anonimaca koji su postali heroji i kojima je ovaj film i posvećen.