Posljednjeg dana 8. Motovun FF-a sjedim na terasi hotela Kaštel i ispijam prvu jutarnju kavu. Čovjek u bijeloj potkošulji skreće prema pošti i glasno psuje - da jebo festival i koga je ikad doveo u Motovun, da oka nije sklopio od galame i buke.
Dio stanovnika Motovuna svake godine dijeli njegovo nezadovoljstvo, a oni koji imaju nekakve koristi od festivala trljaju ruke žaleći jedino što filmska fešta ne traje barem 10 dana. Ovo izdanje MFF-a su još prije njegova početka obilježile glasine da je to posljednji festival, da su se sponzori povukli i da će sve propasti. Neki novinari istu stvar najavljuju još tamo od 3. ili 4. izdanja festivala iako zapravo nema naznaka da bi se tako nešto moglo dogoditi. Sponzori su možda bili malo manje izdašni ove godine, ali to je manji problem - svjetsko prvenstvo je ispraznilo blagajne oglašivačima, a dio ih je otišao nakon odlaska Olinke Vištice no VIP je opet bio tu kao i mnogi drugi. Veći je problem što ministarstvo kulture niti nakon 8 godina ne prepoznaje značaj ovog festivala koji je izrastao u jedan od najvećih i najposjećenijih u cijeloj regiji.
Najveće zvijezde ove godine u Motovunu bili su članica žirija Milena Dravić i dečko iz Zagreba s trenutnom adresom u USA, Goran Dukić, autor filma The Wristcutters: Love Story. Milena je starija gospođa koja je u svojoj prebogatoj karijeri ostvarila preko 150 uloga, uživala je u Motovunu i bila istinska zvijezda. Goran Dukić se nakon godina izbivanja trijumfalno vratio u Hrvatsku, osvojio je 2 nagrade za svoj prvi igrani film, ali ga uspjeh nije iskvario. Ostao je normalan, pristupačan i skroman, uživao je u Motovunu, on je sinonim hrvatske verzije američkog sna o uspjehu. Imao je strpljenja čekati na svoju šansu, dvije godine je nakon napisanog scenarija tražio financije za svoj debi i na koncu snimio odličan film. Osvojio je nagradu publike i regionalnu nagradu iako njegov film nosi etiketu made in USA. Nakon ovoga putuje na festival u Edinburgh i onda dalje, do svog novog filma. Sada ga svi povlače za rukav, nude scenarije, a lakše će i brže pronaći novac za svoje buduće projekte.
Od 7 filmova koliko sam ove godine uspio pogledati izdvajam njih 5 koji zaslužuju visoke ocjene što znači da je Jurica Pavičić opet napravio sjajnu selekciju. Pobjednički Look Booth Ways, film australske redateljice Sarah Watt je čudesna priča kakvu bi teško mogao snimiti muškarac. Ne zbog toga što je to tipično ženski film, daleko od toga. Gurajući svoje likove u situacije koje ih tjeraju da preispitaju svoje načine života oni promišljaju o smrti svodeći je na na kraju na jednu razumnu, podnošljivu mjeru. Film danas igra u Brodway kinu u Tkalči pa ako ste u gradu svakako pogledajte Sarin prvi igrani film.
Dukića sam već spomenuo, njegov film The Wristcutters: Love Story ima onaj neodoljivi indie šarm, zanimljivu priču, odličan soundtrack i dobru glumačku ekipu.
Argentinski film Cronica de una fuga je naslov koji se mene osobno najviše dojmio. Redatelj Israel Adrian Cateano bavi se dramom golmana nogometnog kluba Almagro i trojice njegovih prijatelja koji 1977. dospiju u ruke Odreda, zloglasne produžene ruke vojne hunte koja je u to vrijeme vladala u Argentini. Više o samom filmu u zasebnom osvrtu.
Slumming ili Lov na žrtve je austrijski film kojeg potpisuje Michael Glawogger, jedan od vodećih svjetskih autora dokumentarnog filma (Megacities - 1998., Workingman’s Death - 2005.). Priča je to o Sebastianu čiji život ispunjava manipuliranje ljudima i boemu, uličnom pjesniku Kallmanu - Sebastijanovoj najnovijoj žrtvi.
Peti film koji izdvajam bio je dio programa BIS u kojem je prikazano ukupno 8 velikih filmova s prošlih izdanja Motovuna. Riječ je opet o austrijskom filmu, Hundstage, jednom od 4-5 najzanimljivijih i najbooljih naslova koji je za ovh 8 godina gostovao na Motovun FF-u. Priča o nekolicini običnih ljudi koji za vrijeme jednog pakleno vrućeg vikenda u predgrađu Beča proživljavaju svoje osobne samotne drame. Gotovo da ne pamtim niti jedan prosječan ili loš austrijski film u posljednjih 10 godina. Austrijska kinematografija vrvi izvanrednim filmovima, pravim malim remek-djelima koja na žalost možemo pogledati tek na pokojem filmskom festivalu, nikako ili vrlo teško negdje drugdje.
Tako je završio još jedan u nizu posljednjih Motovun film festivala - vidimo se dakle i slijedeće godine na istom mjestu.