Da je koncert Motörheada bio planiran u vrijeme odigravanja utakmica neke atraktivnije skupine, a ne dosadnjikave skupine D svjetskog prvenstva, vjerojatno bih i dalje ostao prikovan uz TV. Na svu sreću teškometalna fešta odigravala se baš u vrijeme dok su Portugal i Angola igrali jednu od dosadnijih utakmica dosadašnjeg dijela SP-a.
Već na ulazu u Heinzelovu vidjelo se da je cijeli taj dio grada pod opsadom hordi heavy-metalaca s prepoznatljivim logom Motörheada na crnim majicama, kožnim jaknama i pohabanim jeans prslucima. Prvi punkt većeg broja fanova bila je birtija ispod podvožnjaka u Heinzelovoj. U normalnim okolnostima tu se može naći tek pokoji radnik Unijapapira, a sada je pivo teklo potocima. Policija je također poslala nekoliko marica, za ne daj bože. Našlo se tu i Bosanaca i Slovenaca, u prostoru ispred Klaonice već oko pola 8 sve je bilo puno. Unutra već piči nekakav domaći metal, majice Motörheada idu po uobičajenih 200 kuna. U moje vrijeme, kada sam prvi, drugi i treći put gledao Motörhead prosječan heavy-metal fan jedva je imao za kartu i 2 piva. Majice su bile luksuzan dodatak. Umjesto oriđiđi majica mogao si uzeti običnu pa na nju šablonom nasprejati i logo i natpis. Danas su klinci dubljeg džepa, hladno prilaze štandovima i kupuju sve živo. Osim klinaca ima i starih rokera, neki još uvijek imaju dugu kosu, ali većina tek kožnu jaknu, naočale s dioptrijom, digitalni fotić i zbunjenu ženu koja nije sto posto sigurna gdje je došla.
Dolazimo negdje na posljednje dvije pjesme Osmog putnika. Ruku na srce nisam ni znao da oni još uvijek sviraju, gitarista je dobar, kao i ostatak instrumentalista dok je vokal (tko god to bio) dosta lošiji. Ima ponešto prepiskutav glas.
Onda izlazi Pišta i Hard Time. I oni su još na okupu u bokte pitaj kojoj postavi, sviraju dobro, bolji su od Osmog putnika, ali Pišta je nepopravljivo iritantan i neuvjerljiv tip. Na jednoj od pjesama dovode crvenokosu sisatu curu koja mislim gostuje i na novom albumu. Cura izgleda super, ali glas je puno lošiji od izgleda. Nakon kraće pauze izlaze konačno i zvijezde večeri, jedan od najdugovječnijih heavy metal bendova, legendarni Motörhead. Više od pola publike škljoca digitalcima, pomalo je komično vidjeti sve te opasne heavy metalce sa skupim olympusima, panasonicovim kamerama i mobitelima. Neprikosnoveni šef Lemmy rutinski otvara svirku s Doctor Rock, trojka nastavlja s još nekoliko klasika pa onda jedna prilično uvjerljiva stvar s novog albuma. Slavnog Phil „Animal“ Taylora koji je bio za bubnjevima kada sam ih osamdesetih prvi put gledao zamijenio je agresivni plavušan, dostojno rekao bih. Obzirom da je koncert na otvorenom ne dolazi do punog izražaja Motörheadov čuveni ubitačni razglas. U dvorani je drugačije, zvuk nema kamo pobjeći, odbija se od zidove dvorane i ako ste preblizu planinama zvučnika – odoše bubnjići u kurac.
Negdje na sredini koncerta ćelavi redari izvlače nekoliko klinaca iz prvih redova i prosljeđuju ih drugim ćelavim tipovima iza pozornice. Gitarista mijenja nekoliko gitara, iako za razliku od bubnjara ne djeluje toliko prisutan, čovjek je razbijački uvjerljiv. Plavušan cijepa bubnjeve, krši palice i stalno pozdravlja publiku. Dobio je i svoj uobičajeni solo dio gdje je pošteno raspalio seriju udaračkih rafala. Lemmy je naravno centralna figura, skoro da se i nije promijenio, jedini tragovi godina vidljivi su na ponešto prorijeđenoj kosi. Poderani, promukli, prepoznatljivi vokal i dum-dum bass, uvijek isti moćni zvučni zid.
Nakon 80-ak minuta odlaze da bi se na bis vratili jednom akustičnom (nemoš vjerovat) izvedbom, najvećim hitom Ace of Spades i Overkillom. Kad je buka dosegnula vrhunac Lemmy i Motörhead odlaze ispraćeni ovacijama. Kaže, vratit će se uskoro, oni su bar stalno on the road. Odličan koncert, možda mrvicu prekratak.
Na izlazu, uobičajen dekor, kola hitne pomoći odvoze tipa na ispumpavanje, marica je tu sa strane, unutra kljucaju dva tipa. Već za 9 dana u Klaonici svira Sisters of Mercy..