Profesor Canev je bio na dobrom putu da se u potpunosti navikne na život penzionera. Trik je u tome da zakrpaš svaku praznu vremensku rupu. Dan mu se sastojao od sitnih dnevnih rituala koji su nekome mogli izgledati ubitačno dosadno, ali njemu se činilo da izvrsno kontrolira situaciju. Bitno je ne upasti u zamku tišine koje je vrebala na njega iz uskog hodnika, spavaće sobe u koju skoro više uopće nije ulazio od Martine smrti, pa onda onih nekoliko trenutaka dok navlači jaknu i cipele prije odlaska na popodnevnu belu.

Vješto je eskivirao poput boksača srednje kategorije između tih zjapećih tišina, koračao je gotovo rutinski kroz dnevni raspored umarajući se do blaženog sna. Spavao je obično 4 ili ako je imao sreće i do 5 sati noću i oko sat vremena poslije ručka.

Onda se dogodilo nešto što nije moga predvidjeti – nesanica. Odmah prve noći, dok je otvarao balkonska vrata u pola 3 i stajao tamo slušajući vjetar kako s lakoćom prolazi kroz kanjon usječen između zgrada, znao je da će ovo trajati duže od ove jedne noći. Tako je i bilo. Sutradan je pokušao ostati budan nakon ručka ali varljivi san ga je lako svladao pa je odrijemao nekih 2 sata u komadu. Na večer opet isto, bio je budan uzalud čekajući bilo kakvu naznaku umora. Svitalo je kad se konačno dignuo iz kreveta i predao nakon cijelonoćne borbe. Nesanica je uvjerljivo odnijela pobjedu i da stvar bude gora narušila mu dnevni raspored. Znao je da ovako neće dalje ići, tišina će ga smlaviti poput malja ne poduzme li nešto.

Naravno, mogao je jednostavno otići liječniku, ali odlazak liječniku bi napravio više štete nego koristi. Otkrili bi mu i niz drugih zdravstvenih problema s kojima se nije htio nositi prije vremena. Odlazak liječniku bi značio neugodno sučeljavanje sa smrću. Umjesto toga poslije dnevnika je izašao van, sjeo u tramvaj i izašao na Trgu. Pokušao se sjetiti kad je zadnji put bio na ovom mjestu, naročito u ovo doba. Jako davno.

Krenuo je nasumce ulicom koja je vodila prema željezničkom kolodvoru pokušavajući se umoriti. Dobra vijest je bila što je počeo osjećati lagani bol u nogama nenaviklim na toliko hodanja, a loša što će to skoro sigurno kasnije dovesti do puno bolnijih jutarnjih grčeva mišića. Ponekad mu se to događalo i nekoliko jutara zaredom. Prešao je ulicu i sjeo na prvu klupu u parku ispruživši noge ispred sebe. Sa zadovoljstvom je osjetio kako ga umor ipak polako svladava i spustio glavu na prsa. Na trenutak će zatvoriti oči, ništa više, poslije još malo pješačenja do tramvajske stanice pa natrag doma. To bi trebalo biti dovoljno za blaženi san.

Možda bi na licu profesora Caneva na trenutak zatitrao i osmjeh zadovoljstva, ali zvuk koji se munjevito približavao negdje iza njegovih leđa dramatično će prekinuti cijeli tok ne samo ove bezazlene šetnje, nego i njegovog života. Pokušao se pridići i okrenuti ali onda je sijevnuo tup udarac nekakvim predmetom. Od boli mu se zamaglio vid, ali svejedno se našao u čudu vidjevši kako se tlo približava prema njemu, mogao je vidjeti ugaženu zemlju i vlati trave. Pao je i onda došao još jedan udarac, neizmjerno strašniji i razorniji. Tonuo je u mrak kroz zlatni roj iskričavog bola. Ugasio se poput slabašnog plamena i utonuo u potpunu tišinu.

***

U 5 ujutro beživotno tijelo profesora Caneva nalazilo se na hladnom kamenom stolu. Mrtvozornik je navukao plahtu preko njega, skinuo rukavice, oprao ruke i izašao van ugasivši svjetla. Kasnije će završiti s izvještajem, dva udarca tvrdim predmetom u glavu, dvostruka fraktura lubanje, trenutna smrt i to je to.

Stari nije imao sreće, no da vidimo kako ja stojim sa srećom. Iz malog frižidera je izvadio limenku piva, otvorio je i potražio daljinski. Prebacio je na teletekst i ukucao 697, stisnuo je hold i proučavao rezultate drugog kola turnira u Rimu. Ljubičić – jebeni Verdasco 1:1 u setovima i gubi 3. set 2:0. Na trenutak je htio limenku baciti u ekran, no znao je da to neće napraviti. Možda se rezultat preokrene? Da, kako da ne. Otpio je gutljaj piva i tiho opsovao.

©jesus quintana