Film Balkanski špijun autora Dušana Kovačevića naći će se na gotovo svim listama najboljih s područja bivše države. Na IMDB-u ima ocjenu 9.3 čime je bolji i od neprikosnovenog Godfathera, jedini je problem što broj glasača, njih oko 400, nije dovoljan da bi se Špijun našao na listi 250 najboljih filmova po izboru korisnika. Ilija Čvorović, glavni junak priče, češće je na ovim prostorima citiran i od samog Tita, a Balkanski špijun i danas uspješno igra u kazalištima širom zemalja bivše Jugoslavije. Kako se dogodilo da jedan niskobudžetni film, snimljen za nekih 20-25 dana, bez ijedne važnije nagrade osim one za najbolji scenarij na festivalu u Montrealu, dosegne besmrtnost i vječnu slavu.
Razlozi leže prije svega u izvrsno napisanoj priči Dušana Kovačevića i glumcu Danilu Bati Stojkoviću, čovjeku koji je na maestralan način odigrao lik Ilije Čvorovića.
Kovačević je u Balkanskom špijunu urnebesnu komediju stvorio iz golog užasa. Bio je to doduše naš svakodnevni užas na kojeg se čovjek vremenom navikne, ali kako je taj užas generirao sam režim podrazumijevalo se da se ljudi htjeli – ne htjeli moraju naviknuti i čak prigrliti i one stvari koje se protive zdravom razumu. Način na koji funkcionira svaki komunistički režim, pa tako i onaj bivše države, vrlo je jednostavan. Poznate su fraze da „unutarnji i vanjski neprijatelj nikada ne spava“ i da „vreba na nas iz svakog kuta“ želeći nas zavesti, obezglaviti i na kraju uništiti naše „slavne tekovine“. Na ovaj način režim je stalno održavao atmosferu straha i paranoje jer neprijatelj je mogao biti bilo tko iz našeg okruženja, pa čak i mi sami, a da toga ponekad nismo ni svjesni.
Ilija Čvorović je obični mali čovjek kojeg osim svakodnevnih egzistencijalnih problema tišti i jedan dugogodišnji osjećaj krivnje. U ranim pedesetima Ilija je završio na robiji kao neprijatelj naroda kao uostalom i mnogi drugi koji se nisu odmah snašli u situaciji Titovog otklona od Staljina i njegovog utjecaja. Jednog dana Iliju pozovu iz policije da se raspitaju o Petru Jakovljeviću (Bora Todorović), povratniku iz Pariza koji kod njega živi kao podstanar. Taj rutinski razgovor u Iliji pokrene silnu paranoju koja će ga prečicom za manje od dva mjeseca odvesti u potpuno ludilo. On prvo uzima bolovanje, pa onda i neplaćeni godišnji, kupuje foto-aparat, mikrofone, magnetofon i sve ostalo što je potrebno svakom pristojnom špijunu i baca se u odlučujuću bitku protiv „neprijatelja naroda“. On u stopu prati i prisluškuje svog podstanara, u svakoj situaciji kroz koju ovaj prolazi on vidi antidržavnu djelatnost jer kako sam Čvorović kaže „ništa nije onako kako izgleda, nego je suprotno od toga“. Svaki pogrešan telefonski poziv protumačit će u svojoj paranoji kao prijetnju, provjeravanje, stavljanje na kušnju njegovog patriotizma, u svakom slučajnom posjetiocu, bio on poštar ili prodavač Ilija vidi špijune koji mu rade o glavi. Kad je završio s prvom faze istrage zove brata blizanca Đuru (Zvonko Lepetić) te njemu i svojoj ženi Danici (Mira Banjac) prikazuje slajdove koje je snimio prateći „pokvarenog i zlog“ Jakovljevića i njegovu družinu neprijatelja naroda. Uvukavši i njih dvoje u svoju paranoju i progresivno ludilo počinje konačni obračun. Ilija Čvorović ide do kraja, više nema povratka.
Dušan Kovačević u dodacima na dvd-izdanju i danas sa strahopoštovanjem priča o velikom Bati Stojkoviću, čovjeku koji je na veličanstven i uvjerljiv način odigrao lik Ilije Čvorovića. Kroz dramu običnog malog čovjeka Balkanski špijun ukazuje na sve apsurde, besmisao i horrore sistema u kojem smo živjeli. Problem je što i dan danas, kada Jugoslavije već odavno nema, mi čujemo od mnogih političara kako posežu za istom onom retorikom protiv koje su se kao srčano borili. Predsjednik Tuđman je mršteći se i prijeteći škicajući sa govornice upozoravao na sve one mutikaše i smutljivce, koji rade protiv Hrvatske i to prije svega na one unutarnje neprijatelje, njih kako je rekao oko 30% koji nam rade o glavi. Opet dakle ista retorika, opet proizvodnja straha i paranoje u kojoj je komotnije i lakše vladati. Prije samo par dana zastupnica HSP-a, prpošna i opasna mačka, Ruža Tomašić kaže da Hrvatskom i danas šeće na stotine tisuća četnika. Nema nam dakle druge nego otvoriti četvore oči, neprijatelj može biti svugdje oko nas, možda je to naša žena, rođeni brat, komšija, a možda … tko zna … možda nas neprijatelj gleda iz ogledala i smije nam se u lice. Valja biti spreman na akciju, oni su tu – oko nas.