Većina žena bar jednom u životu izabere pogrešnog muškarca. Na brzinu je nabrojala 4 žene, prvo njena majka, pa Sanja, onda Renata, Lenka … pa čak je i savršeni ujak Stanko obično manijakalno, prefrigano govno. Tihi uništavač, jebeni psiho-killer. Dakle može slobodno dodati i ujnu Juliju, žena se nije nasmijala posljednjih 20 godina a svi će vam reći „O, pa njihov brak je savršen. On je tako krasan, ne pije, ne puši, jedino eto što nemaju djece.“
To što nemaju djece otvorilo je ogroman prostor za dugogodišnju tihu, torturu koju je njen ujak provodio nad svojom ženom. Muškarci su sadistička, poremećena govna.
Pogledavala je na telefon. Nije više bila sigurna da li ju više izluđuje to što nije nazvao ili to što će nazvati. Još jedan majstor tihe torture, potrošila je tri jebene godine na tu vezu a nakon tri dana je znala da od toga nikada neće biti ništa.
S druge strane te tri godine su ništa, mogla je potrošiti i cijeli život kao masa drugih žena. Točno u 10 je isključila telefon. Jebi si mater idiote. Što smišlja ta gnjilež od frajera, koji je kurac vidjela u njemu?
Možda je mogla odmah otići na policiju. Da, kako da ne, sprdali bi se s njom, rekli bi „Gospođo, to vam nije nikakva prijetnja“ iako naravno da je prijetnja jebem ti.
Gledao ju je onim svojim vodenim, sivim očima cijelu vječnost i na kraju izgovorio „Znači tako, ok, samo nemoj misliti da će ti ovo tek tako proći. Ako si mislila da ćeš se sada na miru kurvati okolo – ništa od toga.“
I to nije prijetnja? I to nije jebena prijetnja? Ne, rekli bi joj „On nema dosje, a i da ga ima na osnovu ovoga ga nemamo pravo ni zaustaviti a kamoli nešto drugo.“
Zaspala je iza ponoći i sanjala sve same košmare, na kraju je trčala kroz nekakvu močvaru kakvu nikada i nigdje nije vidjela i onda potonula u nekakvo odvratno blato, počela se gušiti i onda se probudila boreći se za svaki udisaj. Otvorila je širom prozore, nekakvi šupci urlaju dolje na cesti ali nema veze, bar ima zraka. Može disati punim plućima.
Tri jutra poslije bila je samo potištena i ništa više, napetost je jenjavala. Otvorila je vrata i krenula na posao pola sata ranije da pokuša izbjeći najgoru gužvu. Kroz tešku kapljičastu maglu vidjela je nekog boga na ogradi. Bršljan je sa strane, lijevo i desno, tamo na sredini ga nema. Napravila je još dva koraka, možda neko stoji … ma ne.
Onda se sledila od užasa koji je bubnjao iznutra i na kraju provalio iz nje kao krik, kratak i prodoran.
Točno na sredini visoke metalne ograde, na jednom od metalnih šiljaka koji su ličili na srednjovjekovna koplja bio je zakačen leš psa. Prepoznala je mješanca sličnog njemačkom ovčaru koji je jučer stradao od kotača automobila, do navečer ga je netko maknuo s ceste u travu preko puta. Tog istog psa je netko dovukao ovdje i nabio ga na ogradu, nabio ga na metalni šiljak. Stajala je tako kao ukopana tamo, činilo joj se da je prošla vječnost i pol, onda je izvadila mobitel i nazvala policiju.
„Čujte, uvijek postoji mogućnost da su to napravili pijani huligani i da to nema nikakve veze s vama..“
„Ne, ne … ma kakvi, ne.“
Mlađi policajac koji do tada nije rekao ni riječ konačno postavi pitanje na koje je sad morala odgovoriti ako hoće da ovo prestane.
„Sumnjate li na nekoga?“
Pa fala Isusu raspetom Kristu da sumnja, ali ako to sada potvrdi i izgovori njegovo ime što će se dogoditi? Nema nikakvih dokaza, neće ga privesti .. i onda? Što će onda biti, sutra mogu na tom istom mjestu naći i nju sa šiljkom zabijenim kroz bradu u njen mozak kako se tamo klati na vjetru.
Onda je pomislila kako se vjerojatno ne bi klatila sve da i orkan puše, od Božića je ponovo došla na granicu od 60 kilograma, visjela bi tamo poput debele prasice. Duž kičme joj prođe drhtaj poput malog strujnog udara.
„Gospođo … gospođice?“
„Da, ovaj .. da, i te kako sumnjam na točno određenu osobu tj. jebenog, jebenog manijaka. Samo je on to mogao napraviti..“
Tu je prestala govoriti. Policajci su strpljivo čekali, ali onda je stariji očinskim glasom opet pitao „Dobro, recite nam onda njegovo ime. Nemate se čega plašiti.“
„Nemam se čega plašiti? Pa jeste vi normalni jebote, zakačio je na ogradu mrtvog psa a vi mi kažete kako se nemam čega plašiti.“
Policajci se pogledaše pa onda opet stariji uze riječ, sad joj se već obraćao tonom kojim se inače obraća osobama koje su upravo sišle s uma „Vjerujte, vidjeli smo i gore stvari od ovoga, recite, je li to bio netko s kim se bili u vezi?“
Odjednom je osjetila težak umor, nije joj se više dalo, morala je nekako prekinuti sve ovo, maknuti se iz ove idiotske situacije. Činilo joj se kao da je usred nekog živopisnog košmara koji opasno podsjeća na stvarnost. Da je bar tako pa da se sad probudi, ali izgleda da od toga neće biti ništa. Bilo bi to predobro, ovaj košmar je ipak stvaran.
„Da“ potvrdila je umornim glasom „bila sam s njim u vezi i nema greške, on je to uradio.“
Dala im je i njegovo ime i adresu i ispričala ne samo za prekid i ne samo za ono što joj je rekao kad su raskinuli nego i sve ostalo. Pričala je nekih 10-15 minuta i ukratko ispričala sva sranja u protekle tri godine svog života.
Ostatak dana protekao joj je u istoj onakvoj magli kakva je jutros bila kad je krenula na posao s tom razlikom što se ta magla sada uvukla u nju. Poput zombija je prvo nazvala doktoricu, otvorila bolovanje, spustila se do trgovine, lutala neko vrijeme besciljno između polica i na kraju kupila bocu votke s limunom i 3 kutije marlbora light, vratila se u stan pa nazvala majstora da joj dođe promijeniti bravu, skuhala kavu, natočila piće, pripalila cigaretu i sjedila tamo kao da je negdje na kraju svijeta.
Prvo je nazvao majstor i rekao da može doći tek oko 7 na večer, onda je nazvao onaj mlađi policajac i rekao da ga nisu našli na onoj adresi koju im je dala, a na poslu su rekli da je na slobodnim danima. Ima li on nekakvu obitelj. Ima da, u pički materinoj, negdje u Lici starog kojeg nikada nije viđao, niti zvao i kojeg nikada nije vidjela. Majku, brata sestru? Majka je umrla odavno, brata i sestru nema. Ok, ako se sjeti gdje bi mogao biti neka nazove na taj i taj broj ili na ovaj drugi.
Onda se ona magla u njoj konačno zgusnula i pretvorila u nepodnošljivu glavobolju. Popila je dvije tablete, legla i utonula u san. Kasnije je negdje u pozadini netko zvonio na vratima, telefon i mobitel je u međuvremenu isključila. Probudila se oko pola 10 s osjećajem utrnulosti i mučnine. Glavobolje se povukla, osluškivala je tišinu koja se prostirala po cijelom stanu. Sjedila je tako u mraku i čekala.

©jesus quintana