Sjećam se svog prvog posjeta Amsterdamu i posjeta muzeju Van Gogha. Tog ranog popodneva namjera mi je bila popiti negdje kavu nakon noćnog lutanja po kafanama i kofi šopovima vjetrovitog grada. Svratio sam kod jednog Marokanca koji je radio izvrsnu tursku kavu i znao pričati još bolje priče o svemu i svačemu. Doselio je u Amsterdam početkom sedamdesetih, pričao mi je kako je tada grad bio bolji i kako danas polako odlazi u kurac.
Dok smo srkali kavu iz šalica na čijem dnu je bio polumjesec i zvijezda trojica Talijana i njegov mlađi brat su igrali bilijar. Svi su imali zalizane frizure i svi su pričali u isto vrijeme.
„Pogledaj ih“ reče stariji Marokanac „liče na četiri pijetla koji se svaki šepiri sa svojim perjem. Mladi danas pojma nemaju o životu.“
Izvadio sam vrećicu sa marihuanom i rizle, a on je napravio grimasu. „Kakvo to sranje pušiš čovječe, da vidim.“
Dao sam mu vrećicu. On je pomirisao i još jednom napravio grimasu kao da je pomirisao govno.
„To ništa ne valja, kemija, natapaju to u nekom sranju.“ Onda je izvadio pločicu hašiša i stao ga mrviti jednostavnim, preciznim pokretima. Smotao je jedan veliki džoint i pripalio, onda je ubacio nekakvu kazetu i stisnuo play.
„Muzika starih derviša.“ dodao mi je džoint pa smo ga tako neko vrijeme šutke dodavali jedan drugome i slušali derviše.
„Van Gogh je pušio marokanski hašiš, znaš to?“
„Da? Nemam pojma.“
„O, da … snabdijevao ga je jedan Turčin, svodnik ili tako nešto. Sjedili bi u kafani u Arlesu i dimili.“
„Misliš da je napušen slikao?“
„Da, Gavrane, Suncokrete i masu toga… da nije bilo marokanskog hašiša vrag zna da li bi neka od njegovih najslavnijih djela ikada nastala.“
„Jebeno čovječe … moram svakako otići do Van Gogh muzeja.“ osjećao sam se kao da mi je u glavi poletjelo u zrak uspavano jato gavrana.
„Svakako odi još danas … hašiš i Van Gogh su prava kombinacija.“
Onda smo opet šutke srkali kavu. Vjetar bi povremeno lupio nosom u vrata i natjerao ih da zacvile.

Ispred muzeja su u redu ispred blagajne strpljivo čekali turisti. U jednoj su liniji čekali sve sami Japanci naoružani foto-aparatima, a u drugom je bilo šaroliko društvo.
Rani Vincentovi radovi bili su sve sami mrkli mrak. Uglavnom seoski motivi – kolibe, portreti seljaka, pa onda seoska obitelj kako jede krumpir.. i tako sve do odlaska u Pariz 1886.
U Parizu se zadržao do 1888. i već je tu bilo puno više svjetlosti i života u njegovim radovima.
Posjetitelji su poput duhova i u sakralnoj tišini polako koračali ispred slika. Na strateškim mjestima su bili raspoređeni momci iz osoblja, sve sami visoki Nizozemci koji diskretno nadgledaju mimohod. Nikad ne znaš kad će nekom pasti na pamet da nasrne na neku od slika, a svaka je vrijedila cijelo bogatstvo.
Slijedile su tri posljednje faze Van Goghova opusa: Arles, Saint-Remy i Auvers koje po Marokančevim riječima možemo zvati zajedničkim imenom – Vinzova hašišarska faza.
Vinz se nije osjećao najbolje, počeo je halucinirati, doživio živčani slom,
neumjerenije pio pa je završio na psihijatriji u Saint-Remyju, udaljenom oko 20 km od Arlesa.
Možda mentalno i emocionalno nije bio u najboljoj formi ali baš u to vrijeme nastaju njegova remek-djela, posljednja 2 mjeseca života proveo je u Auversu gdje je naslikao i čuvene, pomalo zlokobne Gavrane..
Stajao sam tamo ispred Gavrana poput Martina Scorsesea u Kurosawinim “Snovima” i baš poput njega mogao sam mirne duše ušetati u to zlatno polje sa crnim znamenjima na nebu.
I ušetao sam, bio je ljetni dan, krenuo sam sredinom slike a put se nekako sam otvarao ispred mene. Na jednoj čistini podno horizonta sjedio je Vinz na nekakvoj drvenoj klupi ispod trešnje. Ispred njega stol, na njemu boca vina, a s druge strane stola sjedila je žena prozračna i blijeda poput Annie Lennox. Činilo se da je ljuta i tužna u isto vrijeme.
Vinz pokaza rukom da sjednem. Sjeo sam do Annie, on je češkao bradu
„Šaljete onaj šupak od doktora Peyrona, ha?“ prostrijeli me strogim, prodornim pogledom.
„Ne, ma kakvi … dolazim, ovaj, iz Amsterdama.?“ bilo mi je nekako glupo da priznam kako sam jednostavno zakoračio u Gavrane.
„Ne laži .. ako lažeš, tako mi boga nokautirat ću te na licu mjesta.“ izvadi lulu i tresnu njom o stol.
Gledao me još malo ispitivački pa onda konačno slegnu ramenima.
„Ovo je Fiona, upravo smo raskinuli.“ potegnuo je dobar gutljaj vina, obrisao usta nadlanicom pa mi dodao bocu.
„Khm.. zapravo je on prekinuo sa mnom.“ reče Fiona otpuhnuvši pramen kose s lica.
„Oh .. čujem li ja to nekoga?“ Vinz napravi kretnju kao da osluškuje iz kojeg je to pravca došao glas „nije li to gospodična Droljasta Drolja, čujem je, ali je ne vidim.“
Fiona briznu u plač i otrča u polje.
„Rasplakao si je jebote..“
„Šta .. ko je jebe, nek samo ide. Ne treba mi drolja, Gauguin mi je priznao kako mu je pušila i još me tješi da nisu išli dalje zbog mene. Jebem mater i njemu i njoj.“
Šutio sam, a on nastavi. „Ma mislim, kakav je to prijatelj koji ti ševi ženu iza leđa, nikad se ne bih spustio na taj nivo.“ prezrivo odmahnu rukom.
„Ni riječi više neću trošiti na njih … a skoro sam zavolio drolju, taman sam počeo vjerovati da nešto može biti od nas.“
Izvadio sam džoint koji mi je još u birtiji smotao Marokanac, da mi se nađe za kasnije. Povukao sam dim pa dodao Vinzu.
Povukao je tri dobra dima. „Mmmm, hašiš marokanac. Prijatelju šalje te svevišnji.“
Jedan je gavran doletio do nas, napravio krug i sletio na granu trešnje. U kljunu je nosio vlat trave. Dan je prolazio mimo nas, ravno na zapad.

©jesus quintana