Vampir Florian je sjedio na trotoaru ispred Zagrebačke banke i čekao noćni tramvaj za Dubravu. Sjedio je tamo pognute glave i dignutog ovratnika kožne jakne, prepoznao sam ga po silueti. Nema više tako puno rockabilyja po gradu, a još manje ih je među vampirskom populacijom. Iskapio sam limenku bavarie i u visokom luku je bacio prema njemu. Pala je točno ispred njega. Nije ni trepnuo.
„Floriane, krvopijo stara, izgledaš kao da su ti sve lađe potonule“ lupio sam ga po ramenu, a on je samo podignuo pogled prema meni i slegnuo ramenima.
„A, jebeš mu mater…“
Znali smo se još od djetinjstva kad su njegovi doselili na Klaku u stan preko puta mog. Išli smo 6 godina u isti razred, kasnije kad je postao vampir manje smo se družili ali i danas znamo popiti pivo ispred Sporta i gledati kako posljednji preživjeli Dalmatinci iz sedamdesetih igraju na balote na staroj stazi sportskog centra. Uvijek je bio šutljiv momak, o svojoj vampirskoj karijeri nije puno govorio , a ja ga nisam ispitivao. On je cijenio što ne zabadam nos u taj dio njegovog života i što ga ne sudim po tome. Bio je zaljubljive prirode i kada se zaljubi to traje godinama, nakon toga uvijek slijede višemjesečni periodi patnje i onda opet sve ispočetka.
Problem je bio što Florian te cure u koje zaljubi nekako previše idealizira, a na kraju se pokaže da slika koju je stvorio o njima nije ni blizu realnom stanju. Sandra, njegova prva ljubav iz 6. osnovne, bila je obična fifica, priprosta i umišljena cura, ali za njega je ona bila savršenstvo bez mane. Bližio se kraj školske godine i ja sam ga baš nagovarao da konačno nešto poduzme prije nego bude kasno za to. Onda smo je iza škole vidjeli kako se žvali s najvećim tupanom od svih živih tupana na svijetu. Dok se ona tako drpala s Denisom iz osmog B, kojeg smo svi od pamtivijeka zvali Denis Denis - Iskrivljeni Penis, Florianu je puklo srce.
Lijepo sam mogao vidjeti kad se to dogodilo, odvukao sam ga tako ranjenog srca i pomogao mu da se napije. Ja sam mu pravio društvo pa smo se obojica napili.
Tog ljeta je kao i obično sa starcima otišao na Korčulu i tamo se nešto dogodilo što je Floriana zauvijek promijenilo. Postao je šutljiviji nego obično, počeo je pisati poeziju i izgledao mi je nekako ozbiljniji i zreliji. Kao da je odjednom prestao biti klinac.
Onda smo se jednom napili pa mi je rekao „Moram ti nešto reći, znaš, ja sam ti sad vampir. Mislim da je u redu da to znaš, prijatelji smo, ali nemoj to dalje prenositi.“
Pitao sam ga samo kako to da, ako je već vampir, nesmetano hoda po dnevnoj svjetlosti, a on je samo odmahnuo rukom i rekao da su to drevne legende i da su vampiri odavno već riješili taj problem. Onda je prestao pisati poeziju i postao rockabily. Onaj tip što danas na HTV-u vodi „Na rubu znanosti“ u to je vrijeme imao band Fantomi, zvao je Floriana da svira s njima. On je pristao ali njegov doprinos je bio samo studijski, nije odlazio na žive nastupe pa je taj angažman na kraju propao. No Florian je svejedno ostao rockabily i danas je jedan od posljednjih preživjelih od te vrste u gradu.
Tramvaj broj 34 je kloparao niz Maksimirsku i dokloparao do nas. Ušli smo u zadnja kola.
„Pričaj, šta je bilo jebote.“ ponukao sam ga.
„Ma … znaš ona cura, Marisi, pričao sam ti zadnji put o njoj.“
Naravno da sam znao, bila je to ukupno četvrta ili peta cura o kojoj mi je pričao u životu.
„Da, šta bi s njom?“
„Nekidan sam joj prišao i uspio dogovoriti sastanak. Danas smo se našli.“
„I?“
„Pa ništa, ono, otišli smo u argentinski restoran, znaš onaj iza Britanca?“
„Da, da“
„E… i ono, sve je bilo ok, jedemo mi tako kad dođe nekakav tip. Ispriča se i kaže joj da je sve sređeno. On oduševljen, ona oduševljena, cer od uha do uha. Tip ode dalje a ona se još uvijek ceri i još k tome trlja ruke.“
„Biće da je sklopila nekakav dobar posao.“
„Upravo to, ali ne bi nikad pogodio kakav posao.“
„Nemam pojma, možda su joj javili da joj je odobren stambeni kredit?“
„Ne, Marisi radi na hrvatskoj televiziji, tip koji je došao i rekao da je ve sređeno isto. E sad, znaš onaj tip s kojim sam svirao u Fantomima, on isto radi na HRT-u, vodi onu emisiju …“
„Znam jebote, Na rubu znanosti, jel taj?“
„Upravo on. Sve je počelo kao nekakav poluozbiljan projekt, ona je htjela da naprave nekakav dokumentarac o vampirima ali nije bilo love za to. Onda je to ovaj čuo pa im je rekao da nemaju pojma koliko to može biti spektakularan film. Dao im je do znanja da priče o vampirima nisu tek puke bajke, ako mu dopuste da kao koautor sudjeluje na tom projektu on će isposlovati da se to financira.“
Onda mi je sinulo. „Isusa ti boga … pa nisi mu valjda…?“
Florian je samo tragično kimnuo glavom. „Na žalost, jesam. Jednom prilikom smo nešto raspravljali o drevnim legendama i tim sranjima pa sam mu spomenuo da sam i sam pomalo vampir i da znam nešto o tome iz prve ruke.“
„Pa zašto pobogu?“
„A kad je srao stalno o tome i iznosio glupe teorije. Nisam više mogao slušati te gluposti.“
„Tststs…“
„Da, baš … i tako, uglavnom, priča ona meni oduševljeno kako će ako dobiju lovu, ako ovaj uvjeri urednike, krenuti u veliki lov na pravog pravcatog zagrebačkog vampira. Odmah mi je prisjeo stejk.“
„Slabo pečen? Pretpostavljam.“
„Da, krvav..“ zakoluta Florian očima i nastavi „Uglavnom, svijet se počeo rušiti oko mene. S jedne strane žena u koju sam smrtno zaljubljen pokazuje zanimanje za mene, a s druge strane ta ista žena pokušava steći slavu dokumentarnim filmom o zagrebačkom vampiru. Usput – rekla mi je da jel mogu vjerovati kako nekakav freak iz Dubrave umišlja sebi da je vampir. I onda još 5 minuta umire od smijeha.“
Florian se našao u nezavidnoj situaciji, ali nije izgledao ni izbliza uplašen ili nervozan.
„Pa šta ćeš sad jebem ti.“
„U vezi nje?“
„U vezi tog filma čovječe.“
Prezrivo je odmahnuo. „Jebeš to, neće dobiti lovu i stvar riješena. Plus će dobiti nogu u dupe, ionako je Na rubu znanosti kurac od emisije.“
Očito da su vampiri imali dobre veze na HRT-u. Floriana je žalostilo što je opet otkrio da žena u koju je zaljubljen nije ni izbliza savršena kako je zamišljao.
„Malo si onda izgleda nakon svega ohladio od Marisi, ha?“
„Marisi? Oh, ona će se za koji sat morati suočiti sa nekim novim činjenicama…. da.“
Gledao je odsutno kroz prozor tramvaja. Njegove riječi su za to vrijeme zlokobno odjekivale u praznim kolima tramvaja broj 34.

©jesus quintana