Put u Mexico će jednog dana biti jednostavan, danas još uvijek nije tako. Jednog dana, početkom veljače, nazvao me brat iz Amsterdama i rekao:
„Idemo u Mexico?“
Kad sam bio klinac najviše sam volio zemljopis i neke od tih egzotičnih zemalja svijeta su mi se činile toliko dalekim da sam vjerovao kako su male šanse da ću ikada moći tamo otputovati. Za svaki slučaj sam pitao jednom prilikom starce zašto ne bi otišli recimo u Mexico na što su se oni srdačno nasmijali. I još su dodali da ćemo ići kod babe i dida u Dalmaciju u osmom mjesecu i da je naše more najljepše na svijetu, šlus.
Svejedno, uskoro sam formirao top listu destinacija koje želim posjetiti, a na vrhu te liste bili su Finska i Mexico. Sanjarenje ništa ne košta pa sam uz pomoć nekih knjiga prepunih sjajnih fotografija počeo skitati po ledenoj zemlji na dalekom sjeveru Europe i verati se po ostacima veličanstvenih, drevnih civilizacija na poluotoku Yukatan.
Ne znam zašto baš Mexico i zašto baš Finska ali s tog davnog popisa želja do dana današnjeg su preživjele baš te dvije zemlje, svugdje osim u mojoj glavi totalno nespojive.
„Ma jok, odakle mi lova za Mexico.“
„Liz je našla super povoljan aranžman, toliko povoljan da ne možeš odbiti.“
Liz je bila jedna njegova bivša žena koja radi u turističkoj agenciji, a kako moj brat uspijeva, za razliku od mene, s većinom bivših žena ostati u dobrim odnosima tu i tamo bi mu javila za neke od tih superpovoljnih aranžmana do kojih mi obični smrtnici možemo doći rijetko ili nikako. Koja krasna žena jebote, nije joj smetalo niti to što se buraz na svom prvom putovanju u Mexico smrtno zaljubio u jednu Meksikanku i s njom i danas održava vezu.
Pale su mi na pamet neke moje bivše žene koje bi meni u sličnoj situaciji jedino sredile povoljan aranžman u Devetom Krugu Pakla ili recimo Iraku.
„Koliko povoljan?“ pitao sam ja i dalje svjestan da ono što je njima u Amsterdamu povoljno nama još uvijek može biti itekako nepovoljno.
Onda je on rekao da je toliko povoljno da je već sve i uplatio pa meni preostaje samo doći do Amsterdama i ponijeti šaku-dvije pezosa za tequilu i ostale zajebancije.
Pritisnut jakim argumentima uza zid morao sam pristati. Bila je to ponuda koju ne možeš odbiti.
Kada sam u glavi već svečano prekrižio Mexico i u drugom potezu podvukao domovinu braće Kaurismaki i Matija Nikkenena kao jedinu preostalu top destinaciju s vrha liste snova stiglo je otriježnjenje. O povijesti svojih otriježnjenja i neočekivanih preokreta bih mogao napisati opširnu trilogiju ali svejedno me uvijek uspijevaju neugodno iznenaditi.
„Ok, onda, čujemo se, javi kad dolaziš i da – provjeri da li ti treba viza. Vjerojatno ne treba, ali provjeri, aj bok.“
Pripalio sam cigaretu i otišao na stranicu ministarstva vanjskih poslova. S fotografije malog formata se smješkala ministrica Kolinda s jednom od svojih lošijih frizura. Iako se u tom trenutku nisam mogao sjetiti da sam ikada u Zagrebu vidio meksičku ambasadu nekako sam ipak vjerovao da ona postoji. Vjerojatno je jedan od meksičkih restorana u mom varljivom sjećanju postao ambasada. Iz padajućeg menija po abecedi poredanih zemalja odabrao sam Mexico i doživio ne jedno nego odmah 2 razočarenja.
Kao prvo Mexico nema ambasadu u Hrvatskoj, a kao drugo trebat će mi viza. Embajada de Mexico nalazi se u ulici E. Romera 59, u Budimpešti. Naravno, Meksikancima koji požele doći u Hrvatsku ne treba nikakva viza. Međutim, koliko ih godišnje dođe? Znam da Hrvati putuju u Mexico, svaka bolja turistička agencija ima u svojoj ponudi i Mexico, ali još nisam čuo da je nekome iz Mexica palo na pamet za godišnji skočiti malo s familijom do nas i smočiti noge u „Mediteranu kakav je nekad bio“.
To su naši krivi.
Zabilješka za ministricu Kolindu:

Nazvati Mexico i predložiti im da nam ukinu vize ili da bar otvore nekakvo diplomatsko predstavništvo u Zagrebu. Mogu npr. premjestiti onu malu iz Budimpešte, onu mlađu koja ima tetoviranu aztečku pticu iznad dupeta.

Nazvao sam Embajadu de Mexico u Budimpešti i pitao kakav je postupak. Aztečka Ptica mi je rekla da će mi poslati mejlom papire gdje piše šta sve treba pribaviti plus upitnik sa oko 40-ak pitanja, onda ću ja to sve njoj poslati ali ne mejlom nego faxom, onda će ona to sve poslati u Mexico. Oni će onda njoj javiti je li viza odobrena ili nije i ako je onda će mene Aztečka Ptica pozvati u Budimpeštu da dođem sa svim onim istim, originalnim papirima koje sam joj ranije poslao faxom.
„I koliko bi to sve moglo potrajati?“ pitao sam.
„Oko 4-5 tjedana“ rekla je Aztečka Ptica.
Rekao sam joj da nemam toliko vremena, da je li može to malo brže.
„Oko 4-5 tjedana“ rekla je ljubazno ona.
„Dobro, pošaljite mi onda papire na quintana@bestseler.net .“
„Ok, senjor Quintana, šaljemo, bok.“
Sad sam već dvostruko žalio što nismo pobijedili Mexico na startu SP u nogometu prije 4 godine. Pobijedili su oni nas, 1:0.

(nastavlja se…)