Anatomija jedne smrti
Published March 12th, 2006 in politika Tags: Balkan, Haag, krvnik, Milošević, politika, smrt, Srbija.“Milošević je bio čovjek prošlosti, odgovoran za povrede ljudskih prava, mnogobrojne žrtve i ratove na Balkanu. Posljedice toga sežu sve do današnjeg vremena.”
Frank-Walter Steinmayer (Njemački ministar vanjskih poslova)
Smrt Slobodana Miloševića u haškom zatvoru sama po sebi ne predstavlja ništa spektakularno važno i neće izazvati onakve tektonske poremećaje u regiji kakve neki proriču. On je prestao postojati u onom trenutku kada je palo njegovo krvavo carstvo i kada su ga sami Srbi izručili u Haag. Istina, šteta je da Milošević nije doživio da čuje presudu za sve one zločine počinjene na tlu bivše države ali bojim se da bi to bila slaba satisfakcija za stotine tisuća razorenih života, za ranjene, pobijene, silovane, raseljene, osiromašene koje je njegova politika ostavila iza sebe.
Niti Adolfu Hitleru nije suđeno kao uostalom i mnogim drugim krvolocima diljem svijeta. Tlo danas ujedinjene Europe koja će se u narednom desetljeću protegnuti preko cijelog Balkana, natopljeno je krvlju.
Posljednja krvava epizoda bio je rat koji je bjesnio na ovim prostorima u prvoj polovici devedesetih godina prošlog stoljeća. Haški sud koji je osnovan da bi se donijele presude za počinjene zločine u tom ratu samo je dijelom ispunio svrhu svog postojanja. U slučaju Slobodana Miloševića ih je pretekla smrt. Ispada da su sporiji i od smrti.
Umjesto brzih i efikasnih suđenja za sve te silne zločine svjedoci smo maratonskih procesa koji s protokom vremena gube svoj smisao. Izreka da je „pravda spora ali dostižna“ dobila je svoju novu dimenziju na međunarodnom sudu u Haagu.
Milošević je bio klasični primjer diktatora koji se i sa političkim protivnicima u svojoj zemlji razračunavao gangsterskim metodama. Postoji naravno realna opasnost da se ostaci njegovih političkih sljedbenika posluže njegovom smrću za napuhavanje novog mita o eto, mučeniku koji je umro za svoje ideje. Iz svakog takvog mita, ako on naraste do realno opasnih proporcija, na kraju se izrodi neman koju je kasnije teško ukrotiti.
Međutim, ima li Srbija snage za takvo što, ono što je sigurno – koristi nema. Ljudi imaju puno važnijih problema oko toga kako uopće preživjeti a da bi nasjedali na politikantske igre Miloševićih politikanata koji će zasigurno pokušati njegovu smrt do kraja ispolitizirati.
Sinoćnje crne prognoze Zdravka Tomca da je smrt Slobodana Miloševića vrlo loša vijest za Hrvatsku jer će se sada haški sud okrenuti suđenju Hrvatskoj nemaju nikakve osnove. Istina je, procesi koji se protiv Hrvata vode na tom sudu bit će ovako ili onako dovršeni ali to bi se događalo i da Milošević nije umro. Nikakva nova, zamjenska suđenja neće nadomjestiti jednu neizrečenu presudu. Osim toga Srbija je danas suočena sa sve većim pritiskom da se izruče Karadžić i Mladić. Bez njihovog pojavljivanja pred tribunalom u što skorijem roku Srbija jednostavno ne može naprijed.
Poprilična traljavost rada tog suda predstavlja napor za međunarodnu zajednicu, njihove prosudbe su često površne i pogrešne a reakcije toliko spore da je moguće samo na kraju zbrajati štetu. Da se Europa odlučnije postavila po izbijanju krize na tlu bivše SFRJ možda Miloševića ne bi niti bilo, bar ga ne bi bilo u tako tragičnom obliku, pa možda na kraju ne bi ni bilo potrebe za sudom.
U svakom slučaju prašina polako prekriva ovaj dio naše žalosne povijesti, s Miloševićem ili bez njega. Balkan će prije ili kasnije postati dio te Europe, to je realnost. Sve drugo značilo bi gotovo sigurnu propast. Ne mislim da će sve procvasti kada se to konačno dogodi ali izolacija s hordama kriminalaca i političkih žmuhlera na grbači raskomadala bi i ovo malo što je ostalo od naših života. Kraće rečeno, otišli bi svi ravno u pičku lijepu materinu.



No Responses to “Anatomija jedne smrti”
Please Wait
Leave a Reply