Zagreb je prebrodio sušne koncertne godine pa se tako ovih dana nerijetko zna dogoditi da u gradu isto večer budu i po 2 dobre svirke. The Young Gods u Močvari i Eric Sardinas & Steve Vai u Tvornici. Stjecajem okolnosti našao sam se na ovom drugom događaju.
Karte za gitaristički cirkus su odjednom planule. Naime oko podneva ih je još bilo koliko hoćeš na šanku u Tvornici a par sati kasnije karata ni za lijek. Rasprodan koncert u Tvornici ne zvuči dobro.
Ne radi svirke nego radi prostora. Sjebano uzak, neprikladan, zagušljiv i klaustrofobičan prostor kakav je Tvornica jednostavno nije predviđen za ovakve koncerte i za ovoliki broj ljudi. U pol 9 masa ljudi je vani, odemo na pivo u nadi da će do 9 splasnuti gužva u šesnaestercu. Kurac, 20 minuta kasnije gužva je još i veća a takozvani redari , treba li uopće reći, mogu svojom bahatošću samo doprinijeti neredu a ne redu. Da budem fer reći ću da od 10 redara na koncertima 7 svoj posao obavlja kako treba a preostala 3 su neotesani agresivci koje bi trebalo držati ne samo podalje od koncerata nego i od ljudi uopće.
Jedan od njih se dere na ljude, unosi se dečku od 45 kg u facu, povlači ljude bez potrebe za ruku, odjeću. Naravno to se nikome ne sviđa pa onda drugi redari moraju njega smirivati a red se miče brzinom od jednog pedlja u 5 minuta.
Kad konačno upadnemo unutra prostora još i ima oko šanka u predvorju ali unutra je katastrofalna gužva. Tolika je gužva da u jednom trenutku više nitko ne može niti van a kamoli unutra.
Čujem nekoliko komentara o tome kako je prodano puno više ulaznica nego li ljudi stane u Tvornicu.
Nekako se uguramo unutra. Frend mi upadne u središnju bujicu koja ga odnosi negdje na suprotni kraj dvorane. Od tamo nema povratka. Skrećem prema malom improviziranom šanku da me ne zadesi ista sudbina.
Eric Sardinas i bend praše nemilo. Stigao sam na tek 2 stvari ili jednu i pol da budem precizniji. Na kraju Sardinas nešto napravi i vidi se plamen. Valjda je ritualno zapalio gitaru, nisam vidio, jebi ga. Kad sam već kod šanka uzmem pivo. Situacija se malo očistila pa je gužva na rubu podnošljivog.
Međutim ne mrdam dalje od šanka, najbolje je usidriti se ovdje jer gužva će opet početi, ovo je samo zatišje pred buru. Tako je i bilo. Nova bujica ljudi je nahrupila u zagušljivi prostor i to je to – nema više mrdanja. Izlazi i Steve Vai s bendom, prangijanje počinje na dvovratoj gitari. Basista u svom arsenalu isto ima dvovrati bas, na stejdžu je sva sila instrumenata. Drugi gitarista isto rastura, a bubnjar se bori za svoje mjesto pod gitarističkim suncem opasnim rafalima. On sam protiv svih njih jer ovaj basist je više gitarist po načinu na koji tretira svoj instrument.
Steve Vai je naručio vjetar da mu puše u lice tako da mu kosa stalno vijori. Blago njemu jebote, ima svoj privatni vjetar. Jednu djevojku iznose na rukama, blijeda je ko smrt. S teškom mukom uspijevaju nekako s njom izaći van, mjesta jednostavno nema, sve je puno.
Smjenjuju se gitarističke vratolomije u furioznom ritmu. Sve pršti od solaža. Svi su dobili svojih 5 minuta, i drugi gitarist i bubnjar i basist. Bubnjar je mlad dečko ali je razvalio svoj solo. Taj sigurno neće nikada ostati bez posla. Po načinu kako razbija činele podsjeća malo na Bonhama, iako – jedan je Bonham.
Bliži se ponoć, potrošio sam skoro sav zrak oko sebe. Ostalo je samo dima i otrova oko mene, još jednog dečka dva frenda onesviještenog pokušavaju baciti na šank ali onda ga ipak odvlače van.
Steve Vai izlazi na stejdž sa svjetlećom gitarom, svjetlećim rukavicama i sa nečim svjetlećim na glavi. Prangijanje se nastavlja, sve grmi od zvuka. Pet minuta prije ponoći izlazim van zajedno s još hrpom ljudi, bar da izbjegnem gužvu na izlazu. Svirka je dakle trajala satima ali ovaj put su uvjeti bili, nogometnim rječnikom rečeno – na rubu regularnosti.
Tvornica je dobar prostor za bar 200 ljudi manje i za izvođače tipa The Walkabouts.