Predgrađa Pariza, a sada i mnogih drugih francuskih gradova gore već 11 noći za redom.
Plamen se proširio na Belgiju i sinoć na Njemačku, doduše u za sada puno manjem obimu ali tako je počelo i u predgrađima Pariza.
Sve je počelo kada su 2 mladića afričkog porijekla poginuli bježeći od policije. Bilo je to u noći između 27. i 28.10. Policija i danas tvrdi da uopće nije njih lovila ali neredi su počeli.
Zapaljeno je nekoliko automobila i brojčanik se počeo okretati . Sinoć je brojka automobila u plamenu dosegla granicu od 1173 a ukupno u cijeloj Francuskoj je za vrijeme nereda, do sada uništeno blizu 4500 automobila.
“Kako će moj spaljeni automobil pomoći da se riješe problemi useljenika” pita se pred kamerama jedan Francuz i sam porijeklom iz Afrike.
U toj se rečenici ogleda sav besmisao ovog nasilja. Počelo je kaotično, a kasnije se vjerojatno u taj kaos ubacio i određeni broj ekstremista pokušavajući stvar što više raspiriti.
Francuske vlasti nisu pravodobno a niti valjano reagirale a ministar unutarnjih poslova Nicolas Sarkozy dodao je ulje na vatru parafrazirajući legendarnog Travisa Bicklea iz Scorseseovog Taxi Drivera – rekao je da se to “smeće mora sprati s ulica”.
S jedne strane imamo siromašna predgrađa, geta, u kojima doseljenici, uglavnom afričkog i arapskog porijekla žive zbijeni poput sardina suočeni sa nezaposlenošću i siromaštvom a i slabim izgledima da će se njihov položaj popraviti. S druge strane, upravo su ove pariške favelle pogodno tlo za cvjetanje najrazličitijih oblika kriminala.
Kada uskoro dođe račun na naplatu ceh će naravno platiti najviše upravo onaj dio useljenika koji i pored teških uvjeta života nije želio živjeti od kriminala.

Prije 15-ak godina sam u jednom coffe shopu u Amsterdamu razgovarao s tipom iz Maroka, vlasnikom tog istog i još dvaju ugostiteljskih objekata. Rekao mi je otprilike slijedeće – “Ja sam u Amsterdam došao početkom sedamdesetih i ovo je za mene bio raj na zemlji. Svi koji smo došli u to vrijeme iskoristili smo šansu za bolji život, a presudno je bilo to što smo se prilagodili nizozemskom načinu života. Naučili smo jezik, usvojili običaje i kulturu te naše nove domovine i prije svega poštivali zakone. U drugoj polovici osamdesetih počeli su u Amsterdam dolaziti naši zemljaci koji se nisu htjeli prilagođavati, obrazovati, učiti jezik, usvojiti jednostavne običaje življenja. Kao da su očekivali da se Nizozemska prilagodi njima što naravno nije bio dobar put.
Ako ne naučiš niti jezik kako valja kako onda možeš očekivati da će ti trgovina u koju si uložio sve raditi kako treba. Određen dio useljenika se radije okrenuo trgovini drogom i drugim sranjima što tek ne valja. A ono što najviše ne valja u cijeloj stvari je to što će Nizozemci polako ali sigurno početi gledati s prijezirom na sve nas bez obzira kad smo došli i kakvi smo.”
Ovaj razgovor smo vodili još dok nije bila aktualna Al-Quaida i teroristički napadi po cijelom svijetu. Danas je situacija u Nizozemskoj i onda i Amsterdamu – puno složenija. Dogodilo se ubojstvo redatelja Van Gogha kojemu je baš ovih dana bila godišnjica smrti. U multikulturalnoj Nizozemskoj do izražaja je došla netrpeljivost i nerazumijevanje. Najopasnije u cijeloj stvari je generaliziranje. Dio Arapa u Francuskoj doista pripada kriminalnom miljeu ali zbog toga ne trebaju ceh platiti oni koji pokušavaju pošteno živjeti. Njihov socijalni status se može poboljšati nizom mjera i programa. Spomenut ću samo obrazovanje jer upravo su neobrazovani najčešća meta za vrbovanje u terorističke mreže i upijanje mržnje.
Plamen zapaljenih automobila koji prijeti da se proširi treba zaustaviti što prije. Ovo nije nikakva romantična revolucija nego najobičniji vandalizam koji nema veze s plemenitim ciljevima. Svjesni su toga i oni mladi useljenici koji rade i po tri posla da bi se mogli školovati, svjesni su da će se sutra kad podnesu molbu za nekakav bolji posao netko sjetiti ovog plamena i možda baš njima ispostaviti račun za to.
Europa i ideja EU-a neće zbog ovoga nestati. Ako će nestati onda će to biti zbog svojih pogrešaka no ja mislim da će ideja ujedinjene Europe preživjeti i da će u njoj biti mjesta za sve.
Put koji je odabrala američka politika nije dobar, ako bi i EU odabrala sličnu putanju civilizirani svijet bi se još više približio svom kraju.