U Hrvatskoj se počelo na sva usta pričati i pisati o povratku domaćeg filma na velika vrata. O kvalitetnim naslovima i autorima, o pravoj hrvatskoj filmskoj renesansi. U redu je što svi skupa želimo da se to doista i dogodi i neki pozitivni pomaci se jesu dogodili ali još uvijek ne možemo govoriti o uskrsnuću domaće kinematografije (pacijenta se još oživljava, ‘oćel oživjeti ovisi i o nama).
Gledatelji osim na festivalima još uvijek ne hrle na domaći film u kina. Jedan do dva domaća naslova na godinu imaju kakvu-takvu gledanost a svi ostali skupe neznatan broj gledatelja.
Drugi razlog zbog kojeg još uvijek nema pravog buma u domaćoj kinematografiji leži naravno u financijama. Država na kapaljku dodjeljuje sredstva a i kada ih dodjeljuje rijetko se odlučuje dati novce mladim, neafirmiranim, potencijalno zanimljivim autorima. Postoje i drugi načini da se dođe do novaca ali to je već neka druga priča. Kao poslovni potez vrlo je riskantno ulagati u film jer će on teško donijeti zaradu na domaćem tržištu a za plasirati film vani treba imati određenu razinu kvalitete.
No, film je u Hrvatskoj ipak krenuo nekakvom uzlaznom putanjom.
Oprosti za kung-fu autora Ognjena Sviličića je jedan od onih filmova koji je dijelom zaslužan za to.
Za početak autor otvara film citatom iz Poljičkog statuta iz daleke 1440 godine:
“Kad kći ili unuka, koja još nema 25 godina i može se udati, odabere nepošten život ili ostane trudna na svoju sramotu, otac je ima za pravo otjerati.”
Pretpostavljam da je ovaj citat autentičan i da je to doista bilo tako. Ono što je tragično i nakon 5 i pol stoljeća taj zakon još uvijek vrijedi u nekim dijelovima svijeta. Na primjer, kao u ovoj priči, u dalmatinskoj zagori.
Mira se zbog novodonesenih zakona u Njemačkoj mora vratiti doma. Otišla je za vrijeme rata i doma više nije isto kao i prije. Ljudi se nakon rata pokušavaju vratiti normalnom životu u malom mjestu u dalmatinskoj zagori. Mlađi brat sanja o odlasku u Ameriku, oko sela koje se polako obnavlja posijane su mine a stariji više ništa ne očekuju. Možda tek ne nove probleme a baš će Mira donijeti velike probleme roditeljima.
Ona je trudna a da stvar bude gore nema niti djetetovog oca. Nakon početne ogorčenosti otac pokreće akciju spašavanja obraza. Dolazi kum koji je specijalizirao spajanje mladih parova. Njegov dio zadatka je naći mladoženju a otac je složio drugi dio priče. Mirin muž je bio naš čovik ali je eto poginuo pa je Mira ostala udovica - to bi trebalo biti prihvatljivo objašnjenje za selo.
Potencijalni mladoženje su redom neprihvatljivi (musliman, ptsp-ovac i jedan simpatičan momak ali pomalo “spor”) a vrijeme istječe. Mira u međuvremenu ode u bolnicu i rodi sina. Djed i baka bi trebali biti presretni bar zbog toga ali tek tada počinju pravi problemi.
Sviličić je radnju postavio u sredinu gdje su ovakve stvari i te kako moguće i događaju se. To su gotovo hermetički zatvorene sredine koje imaju svoja nepisana pravila.
To su mjesta u kojima se rođenje sina slavi a za kćer se kaže “aj nek je dite živo i zdravo” dok je neudata i još k tome trudna djevojka samo sramota za obitelj.
Film je prošaran surovim ali lijepim pejzažima dalmatinske zagore, ponekad govori tišinom i više je suzdržan nego što pršti humorom. Cijela priča pleše po rubu tragedije i drame pa se s komedijom išlo samo do određene granice. Ipak, cijela ta situacija je prosječnom promatraču komična koliko god protagonistima nije i humor je inteligentno doziran.
Sviličić nije inzistirao na komediji pod svaku cijenu i u svakom kadru a potpomognut solidnom glumačkom ekipom uspio je kvalitetno ispričati priču. Daria Lorenci u naslovnoj ulozi nagrađena je Zlatnom arenom baš kao i Vera Zima za ulogu majke.
Oprosti za kung-fu je prodan za svjetsku distribuciju a jednu od rijetkih zamjerki mogu uputiti samo dužini filma koji traje jedva nešto malo duže od sat vremena.

7.5/10