“Some people never go crazy, What truly horrible lives they must live”
Charles Bukowski

Teško je objasniti ljudima koji ga ne vole koji je značaj Bukowskog u svjetskoj književnosti.
Bukowski je kao i sve što vrijedi stvar srca. Imao sam jedva 15 godina .. čitao sam sve što bi mi došlo pod ruku. Čak sam i Robbinsa čitao jer je bilo seksa unutra. I Ralje od Bentleya po kojem će Spielberg napraviti istoimeni film, ali manje zbog dogodovština oko bijeli psine. Tamo žena prevari glavnog junaka iako to čovjek ne bi nikad očekivao od nje. Dešava se i najboljima, jebi ga. Osim čitanja i seksa zanimao me i nogomet. Okupilo bi se nas ekipe i igrali 3 protiv 3 na male golove. Ako je bilo 3 tima onda bi igrali do 6, a inače do 12.
Igralište je bilo u dvorištu mog prvog susjeda koji je imao i sestru stariju 5 godina od nas u koju sam se tog ljeta zaljubio do ušiju.
Zvala se Tanja i u to vrijeme sam bio uvjeren kako nikada u životu neću vidjeti ljepšu i zgodniju ženu od nje. Čak mi je bilo i malo krivo zbog toga jer sam mislio da je život nešto što traje užasno dugo pa šteta da mi se najbolja od svih žena dogodi već na početku.
I svi drugi su bili zaljubljeni u nju, ali ona nas naravno nije šljivila ni 2 posto. Jednog dana je zamišljeno sjedila na terasi dok smo mi kao i obično haklali u dvorištu.
Rekao sam jednom frendu koji je stajao sa strane da uskoči umjesto mene i otišao sjesti na terasu.
Tanja me pogledala na kratko i onda se upet vratila svojim mislima. U spuštenoj ruci je držala nekakvu knjigu.
“Šta to čitaš?” – pitao sam trudeći se početi razgovor na što hladnokrvniji način. Čuo sam od nekih iskusnijih i starijih tipova da žene vole hladnokrvne frajere.
Ona me opet pogledala kao da me prije toga već nije vidjela i rekla “Bukowskog.”
Ja tad još uvijek nisam čuo za njega pa mi to nije ništa značilo iako mi se ime svidjelo.
Držala je noge na drugoj stolici. Pogled mi je pobjegao na njeno koljeno i komadić noge koji se vidio iznad koljena.
Bio sam čvrsto uvjeren da je to najljepše koljeno na svijetu i najljepši dio iznad koljena na svijetu. Pomislio sam kako bih za Tanju smjesta otišao u nekakav rat ili počinio bilo koju drugu veliku stvar.
Onda je prekrižila noge, okrenula se malo prema meni i rekla “Aj mi pliz dodaj pljuge i upaljač, eno ih tamo … ne, tamo .. gore na prozoru.”
Da je rekla da odem obiti trafiku i donesem joj 50 šteka cigareta napravio bih i to, ali nije to tražila od mene. Lupio sam po kutiji i ponudio je cigaretom iz njene kutije držeći spreman upaljač u drugoj ruci.
Nasmijala se i uzela cigaretu. Pripalio sam joj trudeći se da zapamtim njeno lice i pramen kose koji joj se spustio preko oka dok je pripaljivala.
Možda se i ja njoj sviđam – pomislio sam.
“Mogu ja jednu?” pitao sam iako sam do tada u životu popušio, i to samo do pola, tek jednu cigaretu od koje mi je skoro pozlilo.

“Uzmi, samo ja nisam kriva ako te starci vide.”- više nije bila zamišljena.
Pripalio sam i ja pljugu. Sjedili smo tako i pušili. Bio sam neizmjerno sretan, za nju ne znam. Pretpostavljam da joj je sve to bilo zabavno.
U dvorištu je i dalje trajala tekma, meni u tom trenutku potpuno nevažna i daleka.
Sjedim s najljepšom ženom na svijetu. Ona se možda čak i zaljubljuje u mene, ali to ne želi pokazati. Iskusna je, ne želi otkriti sve karte.
Ok, mislio sam, igrat ćemo tvoju igru.
“Jesi čitao Bukowskog?”
“Nisam.”
“Šta čitaš?”
“Sada? Hemingwaya… malo je dosadan ali ako ga čitaš po 50-60 stranica u komadu onda je ok.”
„Bukowski je isto čitao Hemingwaya. Spominje ga baš u ovoj knjizi.”
“Posudiš mi tog Bukowskog kad pročitaš?”
“Pričekaj” – rekla je i otišla u kuću.
Ako žena mog života čita Bukowskog čitat ću ga i ja, tako sam mislio. Osim toga bio sam malo i ljubomoran na njega, očito da joj se sviđao taj tip.
Vratila se s jednom knjigom. “Evo ti, ali pazi na knjigu, nije moja.”
Bilo je to džepno BIGZ-ovo izdanje, knjiga se zvala “Žene”.
“Malo si pobijelio u licu, šta ti je?”
“Ništa, sve ok.” – slagao sam. Moj organizam se još uvijek svim silama trudio odbiti navalu nikotina. To što mi je bilo malo muka i što sam bio blijed su bila upozorenja da bacim to sranje ali nisam to napravio pa se organizam morao naviknuti. Osim toga svi hladnokrvni frajeri puše.
“Taaaanjaaaaa … telefon, zove te onaj tvoj.” – zaderala se negdje iz kuće njena stara.
Lice joj se ozarilo.
“Čuj, idem ja sada. Evo uzmi i ovu, pročitaj prvo nju pa onda Žene. Svidjet će ti se.”
Osjećao sam kako se cijeli svijet ruši oko mene, bio sam nokautiran u prvoj rundi.
Sjedio sam tamo na terasi s dvije knjige koje mi je ostavila.
Bludni sin i Žene od Charlesa Bukowskog.
Srce mi je krvarilo i ja tu nisam mogao više ništa učiniti. Možda sam još uvijek premlad, iako … uskoro ću imati 15 godina, to nije zajebancija. Pokušao sam se pribrati i ne ponašati se kao pička.
Rekao sam sebi – Ok, ženo, još ćemo se mi sresti.
Kasnije te večeri počeo sam čitati Žene a ne Bludnog sina.
Naslov je obećavao, Bukowski sigurno zna sa ženama dok se usudio cijelu knjigu posvetiti njima.
Nakon par rečenica već sam duboko zaglibio u čudesni svijet Henryja Chinaskog, najprgavijeg lika u književnosti 20. stoljeća. Taj svijet nije bio lijep, a još manje čaroban no ipak je za mene imao nekakvu magijsku privlačnost. Nastavio sam se tako družiti s Bukowskim sve do dana današnjeg. Kasnije su ga svi živi počeli čitati, nekima se nije svidio, neki su ga čitali jer se pričalo o njemu, htjeli su vidjeti o čemu se tu radi. No isto tako mnogi ga iskreno vole.
Napisao je neke od najubojitijih rečenica koje sam ikada pročitao.
Mi smo se par mjeseci poslije odselili na drugi kraj grada u veći stan, a Tanju sam opet sreo nekoliko godina kasnije. Ja više nisam bio balavac, a ona više nije izgledala onako spektakularno kao onog dana kad smo sjedili kod nje na terasi. Ipak, bila je to moja prva prava ljubav i žena koja me upoznala s Bukowskim.