Nedjelja je između ostalog i dan kada se opraštamo od onih koji nisu više među nama. Prekjučer je u 76. godini života umro jedan od najvećih glumaca s ovih prostora, legendarni Ljuba Tadić.
Glumio je u preko 160 filmova i nebrojeno kazališnih predstava.
U Zagrebu je neposredno prije rata glumio u Krležinim Zastavama koje je tada postavio Georgij Paro. Dolazio je u Zagreb na predstave sve dok se nije zatvorio auto-put.
Svoju karijeru završio je još jednim Kraljem Learom kojeg je nekoliko puta glumio. Dobitnik je mnogih nagrada, između ostalog 4 puta je dobio Zlatnu arenu.

“Ljuba zaslužuje to mjesto, jednog od najvećih glumaca Europe, ne samo po vrsnoći svoje glume nego i po onome što bi Dostojevski nazvao ‘glavna pamet’”. “Naime, za razliku od mnogih glumaca koji se cijeli život time bave a da nikad ne dođu do onog krajnjeg smisla tog posla, Tadić je imao apsolutnu svijest o sebi u glumačkom poslu, o značaju tog posla i u njemu je sudjelovao cijelim svojim bićem, nježnim senzibilitetom i sjajnom intuicijom.”

Georgij Paro

Tražio sam po netu neke Ljubine intervjue i razgovore, evo par rečenica koje otkrivaju dio njegove jednostavnosti ali i veličine.

“Ali, kao što rekoh, ovde i nije sve potpuno mračno. Gledao sam na Tari, dođu planinari, stari penzionisani profesori, inženjeri. Priroda je puna lepota, pa nije politika jedini život. Mi treba da ubedimo ljude da ima mnogo lepih stvari kojima čovek može da se bavi. Ja se, eto, bavim glumom zato što volim glumu, gluma je meni strast i sve mi je gluma. A gluma je, zar ne, lepa stvar?”

Ljuba Tadić, glumac