Košarka mi je ko klincu omladincu više ležala od nogometa. Veteran sam mnogih subotnjih i nedjeljnih basketa do 21 na Klaki. Imao sam odličan šut s poludistance kojeg sam vadio iz rukava kao petog asa kad bi gubili 16-5, napravio bih seriju od 7-0 i vratio utakmicu u rezultatsku neizvjesnost. Skupina navijačica, nazvana “Hezusete” po meni, je skakala od sreće i plesala na zamišljenu muziku uz aut liniju i dekoncentrirala protivničke igrače. I tko zna dokle bih dogurao da me nisu uništile lake droge, lake žene i hevi metal. Kondiciju sam izgubio negdje u nekoj birtiji i više je nikad nisam pronašao (ako netko vidi negdje moju kondiciju neka javi na mejl) no basket sam i dalje pratio. Čak sam 92. izgubio priličnu svotu jer sam se kladio na Hrvatsku protiv Dream Teama (ne u kladionici jebote, tad nije bilo kladionica). Bio je to jedini pravi Dream Team sa Jordanom iz Bullsa i Barkleyom iz Sunsa ali ja sam vjerovao da ih možemo dobiti. Imali smo Dražena, imali smo Rađu i Kukija i motiv veći od zgrade Vjesnika u Savskoj. I imali smo ih, i dan-danas vjerujem da smo ih mogli dobiti. Igralo se koš na koš a onda smo poveli, vodili smo u finalnoj utakmici olimpijskog turnira protiv najjače košarkaške petorke koja je ikada hodala zemljom.
Cijeli svijet je na trenutak zastao, svi su u tih nekoliko trenutaka povjerovali da su čuda moguća. Svi su na trenutak povjerovali da će reprezentacija zemlje čije ime ne znaju ni izgovoriti kako treba demontirati mit o nepobjedivosti legendarnog Dream Teama.
Nismo pobijedili, nije mi žao što sam izgubio opkladu, dao bih još toliko da smo tog dana mi slavili. S jedne strane svima je bilo drago jer biti 2. iza te najjače američke repke ikada bilo je ravno pobjedi. Bili smo jebote prvaci ostatka svijeta. Ali s druge strane nam je ipak malo i žao, jer ipak smo jedan dio tekme bili ravnopravni i ipak smo vodili protiv jebenog Dream Teama.
Nakon toga je došao sumrak hrvatske košarke. Poginuo je Dražen Petrović.
Činjenica da smo izgubili Čarobnjaka i neke druge okolnosti dovele su do toga da Hrvatska gotovo bude izbrisana s košarkaške karte svijeta. Godine su prolazile a nas nigdje nema.
I onda dođe godina 2005., od naših košarkaša više nitko nije puno očekivao. Prvenstvo se igra tu u komšiluku, u Srbiji i Crnoj Gori. U grupi smo porazili sve osim Litve a u odlučujućoj utakmici porazili smo Tursku napravivši nevjerojatnih 32-0 u jednom dijelu utakmice (2. i 3. četvrtina). To nam je donijelo 2. mjesto u grupi i ostanak u Podgorici.
Došla je Italija, repka koja ima srebro sa Olimpijade u Ateni ali i njih smo razbili. U međuvremenu dogodilo se čudo.
Komšiji je crkla krava, repka Srbije i Crne Gore je poražena od Francuske i ispala iz daljnjeg natjecanja. Onda je ispala Rusija i na kraju i Litva. Najveći favoriti su poispadali.
Večeras naša repka igra protiv Španjolske. Bit će to težak meč ali ako pobijedimo put ka povratku na košarkaški vrh je otvoren. Svih ovih godina u Hrvatskoj se košarka nije zaboravila igrati, čekala se samo odlučna petorka koja se neće predati. Vjerujem da će ova repka večeras u Beogradu dati sve od sebe i proći dalje. Još 3 utakmice do titule prvaka Europe.
Sjećam se kako su Hezusete navijale He-zus, He-zus nekih davnih godina na Klaki.
Sjećam se kako smo vodili protiv Dream Teama u Barceloni.
Sad je vrijeme da pobijedimo Španjolce u Beogradu.