Nisam ljubitelj onih velikih modernih frizerskih salona s glasnom muzikom i opuštenim mladim šišašicama i šišačima koji imaju one frizure s prebačenom kosom preko jednog oka i plave pramenove i na stolovima imaju najnovije časopise s najnovijim i najkul frizurama. Ne sumnjam ja u njihovo frizersko znanje i maštovitost, sve su to prva liga ekipa ali radije se ipak držim starih dobrih frizeraja. Onih klasičnih, skučenih s 2-3 stolca i 2-3 frizerke koje su bliže četrdesetoj nego tridesetoj, tamo vrijeme kao da je stalo.
Promjene u tim salonima su zanemarive, možda su stolci i mašinice malo novijeg datuma ali sve ostalo je isto. Još uvijek imaju hrpu novina, dolaze sve kategorije mušterija – od 60-godišnjaka s par dlaka na glavi do klinaca koji dolaze u pratnji tate ili mame. Roditelj budno pazi da frizura bude točno onakva kakva treba biti za novu školsku godinu, nikakva hip-hop sranja i slične frizure ne dolaze u obzir. Još uvijek vas istim brzim pokretima očetkaju od dlaka s onom istom širokom četkom za koju od djetinjstva mislim da je rađena od devine dlake i nikada ne pitam da provjerim. Radije i dalje vjerujem da su to dlake od deve i to od specijalne vrste deva sa južnog ruba Sahare.
U pozadini s prastarog radio-aparata krči nekakav loš program ali to nikome ne smeta, to tako mora biti. Tu je i jeftin zidni sat na baterije s kazaljkama u obliku škara.
Frizerke nikada nisu mrzovoljne i nikada ne šute. Razgovor teče stalno, pouzdano i neminovno. Kao Sava što teče. Svi se uključe u taj specifični razgovor u frizerskom salonu, prije ili kasnije. To je tako i dok si unutra prepustiš se toj atmosferi.
Onda jedna frizerka ode tamo iza onog paravana da se javi na telefon. Priča ispod glasa, ostavila je sinoć ili jučer neke neriješene stvari s ljubavnikom i sada ga friga na laganoj vatri.
“Ne mogu sada razgovarati … ne … ne … imam posla, ne znam. Vidjet ću, oke .. book.”
Kad se vrati zna da smo mi svi malo prestali pričati, i mušterije i njene kolegice, zna da smo prisluškivali. Smješka se, kolegice se isto smješkaju a jedna joj još kaže “Samo se ti igraj, samo ti igraj igre.”
Gazda je u jednoj od okolnih birtija, krišom broji koliko je mušterija ušlo u radnju. Vjeruje on svojim frizerkama ali ipak. Ono što ne zna je da one znaju da je on uvijek negdje u blizini i da se s nekim mušterijama koje ga poznaju zajebavaju na njegov račun.
Kad te šišaju pomjeraju ti glavu mekim pokretima u odgovarajući položaj, naslone se tu i tamo sisama na tebe, onda malo zastanu pogledaju te u ogledalu i pitaju “Može ovako” misleći na frizuru a ne na sise.
Onda uzmu ono drugo ogledalo, stave ti ga iza leđa da možeš vidjeti i onaj dio glave koji inače ne vidiš.
“U redu?”
Ti kažeš da je u redu. Onda ide onaj dio kad ti još britvom skidaju one nevidljive dlačice na potiljku. Poslije te još očetkaju i kao nov si. Platiš, ostaviš manču, bakšiš ili napojnicu .. to obavezno. To se podrazumijeva. Frizerke čak imaju u ladici pregradu u koju ostavljaju svoj novac. Lijevo su njihove napojnice a desno je lova za gazdu.
Napolju dok u izlozima provjeravaš svoj novi izgled skužiš da vrijeme vani teče puno brže. To je privid. To je zato što imaš dojam da je u starom, klasičnom frizerskom salonu s gotovo potpuno izblijedjelim i nečitkim natpisom “Frizer za muškarce” iznad ulaza – vrijeme stalo ili bar da teče nekim svojim polaganim ritmom.