Novinarstvo se pojavilo kada se netko sjetio da, pazi sad .. nedvojbeno postoji interes javnosti da nešto sazna. Prve novine su štampane najvjerojatnije kao i sve drugo – u Kini, gdje bi drugo. A prva vijest je bila, opet nagađam, kako se najstarija kćerka vladara Yinga, Prinčipeša Ying, napila rižine rakije i pala s rikše ravno na glavu. Ne bi nitko ni primjetio ali kako ju je obuzeo alkohol a još uvijek se sa svojih 32 godine nije udala počela je ona psovati okolo na sav glas. Kao “Šta je, šta gledate žohari, pu, puuu mater vam žoharsku” .. i onda je prilikom pljuvanja (ovo “pu” je onomatopeja pljuvanja kako ste ispravno izvoljeli i sami zaključiti) opet izgubila ravnotežu i opet pala koliko je duga i široka.
Okolo su se skupljali znatiželjnici a od najstarije kćerke kralja Yinga se širio miris rižine rakije.
Tu se baš zatekao i najstariji sin izumitelja Yanga koji je bio poznat kao besposličar i koji bi se zatekao svugdje gdje se nešto događalo. To će kasnije postati i jedan od prvih svetih postulata novinarstva – Budi svugdje gdje se nešto događa, čak i ako se ne događa budi tamo jer nešto će se već dogoditi – ali pustimo sad to.
Kad je beposličar Yang ugledao u tako nepriličnom stanju Prinčipešu Ying odmah mu je sinula jedna od onih ideja za koje se tek kasnije sazna da su velike.
Pohitao je brzo doma gdje je njegov otac upravo dovršavao stroj za tiskanje. S vrata je povikao “Znam, znam, znam što ćemo raditi”.
Otac je naravno bio skeptičan prema idejama svog besposličarskog sina koji je samo sanjao o tome da se brzo i preko noći obogati. Stari Yang je namjeravao na svom novom izumu tiskati sonete kineskih pjesnika, naročito mu se sviđao pjesnik Li, Stadžer Li, koji je pisao najtužnije moguće sonete. Nije jednom stari Yang napunio svoju lulu opijumom i čitao tužnu poeziju Stadžera Lija dok su mu suze samo tako tekle niz lice i padale na košulju od svile.
Mladi Yang je pokušao u jednom dahu ispričati ocu što se dogodilo.
“Oče kako ne kužite, Prinčipeša Yang je imala pijanu scenu na sred Trga Nebeskih Vladara. Narod će to htjeti čitati. Narod želi znati sve tračeve a najvažnije od svega je da narod upravo obožava tračeve o slavnim ličnostima.”
Stari Yang je uzvratio uobičajenom mudrom opaskom kao što bi i svaki drugi otac koji iz iskustva zna da život nije šećerna vata.
“Zar ti misliš nesretniče da će svaki dan neka Prinčipeša imati pijani ispad u javnosti? O čemu ćeš nesretni sine pisati kad se ne bude ništa događalo?”
“Oče, uvijek se nešto događa a čak i kad se ne bude ništa događalo – izmislit ćemo nešto, osim toga ovo će biti tjednik pa se ne mora svaki dan nešto događati.” – sin Yang se lukavo cerekao već unaprijed, u mislima prebirući gomilu zlatnika koje je namjeravao zaraditi na ovaj način.
I tako su izašle prve novine. Mladi Yang je bio u pravu, svi živi i mrtvi su htjeli čitati o nezgodi Prinčipeše Ying i svi su bez razmišljanja izvadili 12 jena koliko je koštao prvi broj, prvog tjednika (pretpostavlja se da od tada svi tjednici koštaju 12 jena odnosno kuna). I svi su živi jebote htjeli imati svoj primjerak a ne čekati da komšija pročita novine pa da onda posude. Čudesni izum – tjednik – htjeli su svi imati i to odmah.
Jedino što ne valja u cijeloj priči je to da mladi Yang nije stigao uživati u zarađenim zlatnicima. Pod nikada razjašnjenim okolnostima njega je pregazilo 12 konjanika na istom onom trgu na kojem je vidio nesretnu pijanu Prinčipešu Ying, ni 100 metara dalje. Zašto je svih 12 konja baš tuda prošlo i to u galopu iako je bilo 6 kilometara praznog prostora okolo to se nikada nije doznalo. Stari Yang je sumnjao da je riječ o naručenom ubojstvu ali opet .. zašto bi netko išao naručivati ovakvo bizarno ubojstvo i tko to do đavola može angažirati 12 konjanika za takvo što. Enivej, mladi Yang je stradao 2 dana nakon spektakularnog prvog broja tjednika “Kineski zid”, gotovo da možemo reći da je umro s osmijehom zadovoljstva na usnama.
Iako je mladi Yang (sigurno je postojao pranovinar Yang) nesretno skončao pod 48 mučkih kopita bio je u pravu. Doista postoji interes javnosti da sazna sve tračeve a naročito one o slavnim ličnostima. Javnost najviše želi znati kad se nešto loše dogodi javnim ličnostima, tako je ostalo do dana današnjeg. Ako ne vjerujete pogledajte današnju elektronsku verziju večernjaka. Donose ekskluzivu o saobraćajnoj nesreći Vesne Pusić. Imaju čak i foto-galeriju. Ima slika Vesne u zavojima, ima slika jadnog poginulog psa i imaju 2 slike slupanog auta. Javnost je potpuno utažila svoju žeđ za taj dan. Kakav škandal!
Eh da, još nešto, svi znate za izraz žuta štampa i pitate se odakle baš taj izraz, evo odakle. Vladar Yang je listajući jedan broj Kineskog zida promrmljao “Ah ta naša štampa .. ta naša žuta štampa, tstststs..”