Višestruko nagrađivani dokumentarac Darwin’s Nightmare redatelja Huberta Saupera je još jedno bolno svjedočanstvo o tome kako Afrika umire pred našim očima. Povijest tog umiranja seže do dana kada je prvi put bijeli čovjek kročio nogom na tlo Crnog kontinenta. Prije kojih 40-ak godina u jezero Viktorija je ubačena nova riba, Nilski grgeč koji će obzirom da je surovi grabežljivac uskoro gotovo istrijebiti domaće vrste u jezeru. Iz tog bizarnog znanstvenog pokusa niknut će uskoro industrija prerade i proizvodnje fileta od Nilskog grgeča. Avioni iz bivšeg SSSR-a svakodnevno će početi slijetati u Tanzaniju, na obale jednog od dva najveća jezera na svijetu i odvoziti filete na europsko tržište i dalje širom svijeta. Da ne idu prazni sa sobom u Tanzaniju dovoze razne vrste roba ali taj teret je samo kamuflaža za automatske puške i municiju koje će na životu održavati beskrajne i okrutne ratove na tlu Afrike. Djeca iz Angole ili Mozambika će često za razliku od svojih vršnjaka u Europi na dar za rođendan ili Božić dobiti – kalašnjikov.
Sauper razgovara s ljudima koji su gotovo svi vezani za industriju ribljih fileta. Mnogi od njih dobro govore engleski. Djevojka koja se bavi prostitucijom i koju će do kraja dokumentarca ubiti australski klijent i noćni čuvar naoružan lukom i strijelom reći će slične stvari. Žale što si ne mogu priuštiti pristojno obrazovanje i u tome dijelom vide uzrok svog udesa. U njihovim očima je nevjerojatna kombinacija bola, nade ali i ponosa, oni su savršeno svjesni da se urušavanje njihova dijela svijeta vrlo teško može zaustaviti jer – jednostavno nikoga nije briga. Upoznajemo mladog slikara koji je živio na ulici, motivi njegovih slika su upravo proizašli iz tog dijela života. Slike su to djece koja omamljena ljepilom i izmorena glađu leže na cesti, ulične tučnjave, klijenti koji ponekad pod okriljem mraka dolaze u automobilima po zadovoljenje svoje pohote.
Darwin’s Nightmare se neumoljivo iz minute u minutu valja ka strašnoj provaliji a scene poput tučnjave gomile djece oko lonca kuhanih ostataka nilskog grgeča ili umiruće mlade žene koja više ne može niti jesti niti hodati od iznemoglosti i bola zauvijek će vam ostati u sjećanju. Autor razgovara i sa uglavnom arogantnim ruskim pilotima koji ne mogu sastaviti niti dvije riječi engleskog za razliku od ljudi čijoj se sudbini izruguju nazivajući ih neradnicima.
Eliza, djevojka koja pjeva negdje na početku filma okružena pijanim ruskim pilotima do kraja filma je mrtva. Njene 3 prijateljice sa suzama u očima nijemo gledaju taj Hubertov video zapis. Pitaju se koju će slijedeću od njih netko ubiti u hotelskoj sobi i kako izaći iz tog košmara.
Hauper je napravio iznimno jak i potresan film s mnoštvom zapanjujućih detalja o kojima pojma nemamo i koje je teško igdje vidjeti. Razgovarajući s ljudima na licu mjesta on njima prepušta da ispričaju priču. Kako sam autor kaže “Mi uglavnom poznajemo destruktivne mehanizme našeg vremena ali si ih ne možemo predočiti.” Autor nam to predočava pretvarajući priču o Nilskom grgeču u efektnu alegoriju za ono što volimo zvati Novi svjetski poredak.
I kroz prizmu ovog dokumenta jasno je da otpis duga ni izbliza neće pomjeriti stvari na bolje. Oni koji povlače nevidljive konce sudbine čovječanstva jednostavno ne žele narušiti poredak kakav su si stvorili. Bez radikalnih zahvata svih mogućih humanih snaga Afrika će iskrvariti do kraja – pred našim očima.