Kad snijeg padne u Zagrebu, kao recimo ovaj danas, tek tada ljudi ne odustaju od svojih automobila. Nema veze ako imaju ljetne gume ili ako su iste potpuno ćelave, drhtavim promrzlim rukama oni čiste šajbe i pokušavaju se ubaciti u prometni kaos te na taj način doprinijeti stvaranju još većeg kaosa. Svi jebu mater svima a odmah po izlasku iz zgrada i kuća svi jebu mater zimskim službama, vozačima ralica, posipačima soli i svim komunalnim jedinicama od reda. Ako je ulica očišćena od snijega (a očišćena je) ipak se onom tko je očistio psuje sve po spisku. “Pa kaj je ovo očišćeno” ili “Jebal mu pas mater, sam je prošel z ralicom i sneg nabacal na auta”.. Naravno da u Zagrebu, tom stjecištu raznih kultura, ne psuju svi po zagrepčanski. Mogu se čuti najživopisnije psovke svih naroda i narodnosti, a sve zbog snijega. Em što je opet pao, em što moraš očistiti snijeg s auta ili bar ostrugati rupu na šajbi da bar nešto malo vidiš, em što se smrzavaš a pičkica si pa se ne voliš smrzavati, em uneseš nešto snijega u auto koji će se kasnije otopiti i tijekom slijedeće hladne noći smrznuti sva stakla iznutra. To dalje znači da sutra imaš dvostruko čišćenje i dvostruko više razloga za nervozu. Kad jednom uđeš u auto i kresneš ga tek slijedi pravo gubljenje živaca, ovo prije samo je bila uvertira u pravi i potpuni slom. Kao prvo nitko ne jebe ni pol posto tvoju želju da se uključiš u saobraćaj. Prave se da te ne vide, puštaju te da se poput lignje frigaš na žaru vlastitog nemoćnog bijesa. Osvetnički si raspoložen i kuneš se da kad jednom uđeš na cestu ni ti nećeš nikoga pustiti ni da se prestroji a ni da s parkirališta uleti u promet. Ma nema šanse, ni sam Isus Krist da te molećivo gleda iz svoje malešne nisan mikre nećeš ga pustiti jer ni tebe nitko nije pustio … punih .. 25-30 .. sekundi.
Slijedi uletavanje, izletavanje, klizanje, kočenje, sjebani semafori, pa onda glupi pješaci kojima je isto zeleno, koji se vuku poput lešina umjesto da žurno pretrče ako već tako silno moraju na drugu stranu .. U završnoj fazi nekako si se dovezao do odredišta ali nema predaha za živce, slijedi borba za parking. Snijeg je bitno smanjio parkirne mogućnosti pa su i ona dragocjena slobodna mjesta nestala negdje u snježno-blatnoj kaljuži.
Svih ovih muka Isusovih ne bi bilo da se bar 5% ljudi jutros odlučilo koristiti javni prijevoz ali svi se pitaju zašto bi baš oni bili među njima. Kako da ne, baš ću se ja gužvati u smrdljivom tramvaju dok svi drugi uživaju u toplom autu.. Uživaju li?

U postu je opisan prosječan građanin metropole te njegov prosječan auto (reno ili opel star 14 godina) i prosječno ponašanje u jednom prosječnom snježnom ponedjeljku.