Der Untergang je impresivna priča ispričana iz “mrtvog kuta” posljednje Hitlerove osobne tajnice Traudl Junge. Nakon desetljeća proživljavanja i razmišljanja o svemu što se dogodilo Traudl je napisala knjigu “Im toten Winkle” (bukvalni prijevod bi bio “U mrtvom kutu”) po kojoj je između ostalog i napravljen film Der Untergang.
Traudl Junge nikada nije vidjela ovaj film jer je umrla 2003. a neki protagonisti su još uvijek živi, naravno ne oni glavni. Da se doslovno prevede Der Untergang bi bio Propast ili Potonuće, kod nas je preveden kao Hitler: Konačni pad. Ovo “Hitler” služi dijelom radi puke informacije o kome se radi (iako se ne radi samo o Hitleru) a dijelom da se u Hrvatskoj u kina namame oni fantazirani naci-nekrofili kojima se diže na ss-uniforme i cijeli taj teatar užasa a inače ne posjećuju kina. Ako mislite da takvih nema odlazak na projekciju Der Untergang će vas razuvjeriti. Hitlerovih idolopoklonika koliko hoćeš, ali ima i normalnih ljudi, ne bi čovjek vjerovao.
Prava priča dakle počinje u proljeće 1945. u Berlinu, u Hitlerovom posljednjem stožeru smještenom u bunkeru ispod zemlje. Tu su osim Adolfa Hitlera i Eva Braun, njegovi najbliži suradnici poput Speera, dr. Wernera Haasea, osobnog ađutanta Otta Gunsea, generala Keitela, Krebsa, Burgdorfa, Jodla i naravno demonskog bračnog para Goebbels te njihove šestoro dječice. Crvena Armija tutnji i grmi, obruč oko Berlina se steže, ruši se najzlokobniji imperij novije ljudske povijesti. U vrlo zahtjevnoj ulozi Adolfa Hitlera našao se Bruno Ganz, jedan od velikana njemačkog glumišta i odigrao ga bez greške. Iz potpunog mira i gotovo očinskog lika odjednom dolaze prolomi potpuno iracionalnog bijesa i čistog zla. Iz normalnog i više tihog nego glasnog razgovora Hitler pada u delirij urlanja, svjestan je situacije na terenu ali odlučno zabranjuje kapitulaciju. Na molbe nekih generala da poštedi njemački narod i da potpiše predaju Hitler to s gađenjem odbija a njegov osobni demon, ministar propagande Joseph Goebbels to objašnjava ovako “Njemački narod je izabrao nacional-socijalizam, njemački narod je znao što bira i sada je došao kraj, sada će im rezati njihove vratove”.
Goebbelsa je glumio nama manje poznati Ulrich Matthes i mislim da je nadmašio i Ganza i cijelu, inače odličnu, glumačku ekipu bar za koplje. Taj lik morate vidjeti, mršav, koščate lubanje, prevelike uniforme i očiju demonski crnih i praznih kao smrt. Njegova supruga Magda odbija djecu poslati na sigurno jer ne želi da ona žive u svijetu bez nacional-scijalizma. Scena u kojoj im ona prvo daje svima sredstvo za uspavljivanje a 4 sata kasnije i kapsule cijankalija apsolutno je vrhunac jeze u filmu. Uopće taj festival suicida koji je mirno, gotovo svećenički započeo sam Fuhrer i njegova žena Eva, djeluje nestvarno. Hitler mirno izdaje naređenje svom vjernom ađutantu da njegov leš i leš Eve Braun polije benzinom i zapali. Želi biti potpuno siguran da niti jedna njegova kost neće pasti Rusima u ruke i biti možda izložena negdje u Kremlju.Prije no što se ubije on pogrbljen nad mapom razmješta svoje divizije koje su u stvarnosti potpuno razbijene, on naređuje protuudar, koordinira fantomskim snagama dok ga njegovi užasnuti generali s nevjericom gledaju. Stižu vijesti od Himmlera koji predlaže predaju Amerikancima što Hitlera dovodi do strašne provale bijesa i razočaranja prema čovjeku do kojeg je toliko držao. Svi osim Goebbelsa oprezno predlažu da je ipak bolje predati se ali monstruozni ministar koji je poput hijene uvijek negdje blizu Hitlera sugerira vođi suprotna i besmislena rješenja. Na kraju u svom političkom testamentu Hitler imenuje Goebbelsa kancelarom ali sve da je Reich i potrajao Goebbels je bio toliko omražen kod svih da bi ga prije ili kasnije raskomadali sami generali.Nakon što je skončao bračni par Hitler i nakon što je Magda Goebbels pobila svoju djecu dolazi red i na ovaj čudovišni bračni par. Joseph i Magda odlaze u dvorište, bez puno ceremonije on prvo ubije nju pa sebe a tri vojnika su već spremna s kanistrima benzina. Ostatak družine pokušava spas naći u ruševinama Berlina, neki će se ubiti a većina će pasti u ruke Crvenoj Armiji. Posljednja Hitlerova sekretarica Traudl Junge prolazi kroz sovjetske redove s dječakom Peterom kojeg drži za ruku. Nitko ih nije zaustavio.
Der Untergang je iznenađujuće dobar film, puno bolji nego sam se nadao. Redatelj Oliver Hirschbiegel (kod nas prije ovoga poznat po filmu Das Experiment) vjerno je dočarao posljednje dane rata i to gledano iz kuta žrtve, u klaustrofobičnom Hitlerovom bunkeru. Uspio je prikazati i humanu stranu većine tih ljudi, naročito dvojice doktora Haasea i Schencka pa čak i samog Hitlera. Upoznajemo tog monstruma iz velike blizine, drhtave i zgrčene lijeve ruke, njegove vegeterijanske navike, vidimo ga kako se slama, kako poput pogrbljene sjene više starac nego li moćnik prolazi hodnicima. Ne pije, ne puši, ne jede meso, živi gotovo asketski i na kraju kada shvati da nema izlaza odlazi u svoje privatne odaje i napokon dragovoljno u smrt. Ne želi vidjeti posljedice svoje sulude politike. Deseci milijuna ljudi su izgubili život u tom posljednjem svjetskom sukobu, u jednom trenutku Hitler je imao cijeli svijet pod nogama ali čak i taj jedan trenutak bio je tek iluzija. I danas možete vidjeti one koji se dive Hitleru, nacizmu, mitovima i legendama o disciplini i neustrašivosti njemačke vojne sile. Vidjet će te ih u kinu, možda na sjedalu do vas ili ispred vas kako u gotovo sexualnom uzbuđenju šapću jedan drugom “Eeee, to je bila vojska”. No to su bezopasna, usamljena i bolesna bića. Većinom idioti, jer trebaš biti teški idiot pa se ne moći godine 2005. suočiti s činjenicama s kojima su se i Nijemci odavno složili. Hitlerov nacional-socijalizam koji se u prvi mah Nijemcima učinio kao izlaz iz velike ekonomske krize bio je zapravo najveća i najskuplja pogreška koju su mogli napraviti.
Der Untergang je film za najviše ocjene i ne bih imao ništa protiv da dobije Oscara za najbolji film s neengleskog govornog područja.