Ovo je najbolji film koji sam pogledao ove godine. Jedan od onih koje ću pamtiti ostatak života. Neke priče izblijede pa njihovo mjesto u sjećanju zauzmu neke druge priče da bi onda vremenom i one nestale u zaborav. Ali ovakve priče kakva je “Vozvrashcheniye” (Povratak) .. e to se ne zaboravlja. Zastrašujuće moćan film. Samo jedan kadar surovog ruskog pejzaža u kojem Nebo puno svijetla gotovo dodiruje Zemlju vrijedi više od desetaka skupih blockbustera. Ne znam što izaziva veće strahopoštovanje, velemajstorska vještina kojom je snimljen ovaj film, atmosfera vječnosti i dubina odnosa između tri glavna lika ili činjenica da je ovo tek prvi film Andreja Zvyagintseva.
Jednog dana, nakon dugo, dugo vremena u život dvojice dječaka niotkud poput kakvog mitskog bića dolazi otac (Konstantin Lavronenko). Andrej (Vladimir Garin), stariji od braće, iskreno i bez rezerve prihvaća oca i želi svim srcem biti dobar sin, želi uspostaviti najbolji mogući odnos s davno izgubljenim čovjekom. Ivan (Ivan Dobronravov), mlađi brat, podozriv je prema došljaku, gotovo neprijateljski raspoložen, ne želi povratak oca prihvatiti tek tako. Gdje je bio do sada, zašto se nije javljao, tko je on .. Ivan ima mnogo pitanja i šutke ih postavlja. Pogledom koji optužuje. Očito je da je Ivanu otac više nedostajao, zato je ljut na njega. Otac je pak šutljiv, neumoljiv, ne pokazuje emocije.
Majka ih s puno povjerenja šalje na izlet s ocem. Odlaze njegovim automobilom već sutra u ranu zoru. Uzeli su sobom foto-aparat i dnevnik u koji će naizmjence upisivati sve što će se dogoditi. Ima nečeg gotovo bolnog već na početku tog izleta. Njihova dječja iskrenost i osjećaji koje otac nikada neće izreći jer je otac a očevi su obično takvi. Šute, ne plaču, vole na jedan drugi način. Osim bezbrižnog odlaska u ribolov na jezero negdje na sjeveru zemlje otac ima obaviti i jedan posao na otoku. O tome ne govori sinovima. Na putu je prema njima grub, traži od njih da se u određenim situacijama postave odgovorno poput odraslih, da stisnu zube i naprave ono što se mora napraviti ali ipak, nije on divljački grub. Kada ga Ivan pita i optužuje otac mu odgovora gotovo pokorno, želi da sada kad je napokon tu dječaci to i prihvate. Želi i da mu oproste sve one godine kada ga nije bilo. No, naravno, to sve tek se može naslutiti. Dok putuju kroz veličanstvene krajolike njihov mali obiteljski izlet polako prerasta u dramu. Za tih nekoliko dana u životu dvojice dječaka dogodit će se cijelo jedno propušteno djetinjstvo. Za tih nekoliko dana oni će odrasti i protiv svoje volje. I nikada neće zaboraviti to iskustvo a od svega ostat će samo crno-bijele fotografije koje nam autor filma šutke lista na kraju filma. Niti na jednoj nema lika oca. On će zauvijek ostati na fotografijama sjećanja dvojice braće Andreja i Ivana.
Po svemu grandiozan film, priča ispričana majstorski i okomito. Ravno u srce i Ravno do dna.
Na kraju još jedna tragična pojedinost koja razoružava vezana uz ovaj film. Vladimir Garin (stariji brat Andrej) utopio se u jezeru na kojem je film sniman 24.06.2003, gotovo odmah po završetku snimanja.

Nagrade – pobjednik Venecije, pobjednik 1. Zagreb FF-a te mnoge druge

režija - Andrey Zvyagintsev
scenarij – Vladimir Moiseyenko, Aleksandar Novototsky
godina – 2003
glume - Vladimir Garin, Konstantin Lavronenko, Ivan Dobronravov
ocjena - 10